Sada kad je mrtav može ga se ubit' riječima. Bespomoćan ne može odgovoriti. Može ga se, eto, i razapet' k'o Isusa na križu. A može mu se i – „hrabro“ - poručiti neka gori u paklu. Lako se oko Milana Bandića čovjek posvađa s činjenicama, teško može odgonetnuti gdje se krije istina, a kamo se skriva laž. Tako je i kad se s ljudima polemizira o liku, djelu, ostavštini i dubiozama politički najtrofejnijeg zagrebačkog gradonačelnika u njegovoj povijesti. Odeš ga, Bandića, branit' u neku birtiju, i možeš očekivat' da ti jebu mater. Napadneš ga, a ono, prijete ti gepek vožnjom do Sljemena.

Malo se zajebavam, ali više to radim s nijansama nego s ključnim bojama kojima se iscrtava biografija čovjeka koji nikoga nije pustio ravnodušnim. U 66 ljeta, jeseni, zima i proljeća tog sadržajnog života bilo je svega. Puno se toga zna, još više nagađa, a najviše pretpostavlja. Dovoljno za scenarij krimića, s nekakvim uravnoteženim, smirenim, postupnim uvodom, teškom sredinom priče uz puno zavrzlama, peripetija, preokreta, obrata i zapleta te, onda, ludi rasplet: brza, trenutna, negdje duboko zbog načina života očekivana, ali opet iznenadna smrt. Naredalo se u tih 66 godina punih 24 tisuće dana i noći glavnog lika koji može biti i dobrotvor i zlotvor, i lopov, lopuža, ali i ljudina bez premca, dobričina, altruist, može biti simpatični negativac ili nesimpatični pozitivac. Može, dakako, ovisno o kutu gledanja i snazi pravih argumenata, a ne pučkih naklapanja, Bandić biti sve što možeš zamisliti. 

Ruralno i urbano

Ima i takvih koji smatraju da bi ga sad kad je skončao bilo najlakše i najpopularnije ritualno nabiti na kolac pa, kao krivca za sva sranja u ovoj državi, tako držati neko vrijeme. Možda kao poruku da nema nedodirljivih, da smrt ne znači zaborav, a da je grijeh vječan. Ili bi ga za istu takvu poruku o nedodirljivosti naprosto na nekom kandelabru trebalo objesiti dovoljno visoko da ga oni koji su mu skloni ne mogu dodirnuti i tako pretvoriti u sveca ili mučenika, spasitelja malih ljudi koji će na prolaz kroz vrata raja pričekati neko vrijeme, sve dok mu se dragi Bog ne udostoji reći da je, eto, unatoč svemu što je sagriješio, i na njega došao red. Reći će mu dragi Bog da sa sobom ne ponese ništa od onoga što je kaznenopravno nedokazano ostvario kao nepripadnu imovinsku korist. Reći će mu dragi Bog da mu gore ne trebaju navodni stanovi, kuće, pozlata, dvori i dvorovi, harmonikaši i tamburaši. Gore ti, pod milim Bogom, ne treba ništa. Nije Bandiću za oprostiti - kao ni svima ostalima kojima matrica njegovog ponašanja nije bila strana, već su je upražnjavali isto kao i on, samo s manje stila i svjedoka - kad su mu u izobilju koje ga je okruživalo popuštali mehanizmi samokontrole. No zato su ljudi nesavršena, grješna, ranjiva i slaba bića. A Bandić to nije skrivao. Kao da nije htio biti bolji nego što je realno bio.

Kao gradonačelnik Zagreba punu 21 godinu doživio je svašta. Htio to ili ne, zakačila su ga svakakva sranja. Neka je mogao izbjeći, potiho, s korakom, dva unatrag, a u neka je sprintom ulazio. Milan Bandić je tijekom tog puta pokazao koliko je bio običan smrtnik, prepun ljudskih slabosti i dnevnih strahova. Od gomile se izdvajao snagom, odlučnošću, željom za vlašću, afrodizijakom koji pokreće, motivira i drži fokus. Nije uzalud vlast slast. I strast. Smisao. Milan Bandić nije bio poput svojih prethodnika: Pero Pirker je, recimo, imao odlučnost nanovo graditi Zagreb nakon velike poplave, a Većeslav Holjevac je premostio Savu i izgradio Novi Zagreb. Marina Matulović Dropulić i Branko Mikša bili su uglađeni, fini, gospodski, posebno on, ali naspram Bandićevog buldožerskog karaktera – slabi i nedorečeni.

Bandić je centar grada doveo do periferije, a periferiju je uklopio u centar Zagreba. Pomirivao je ruralno i urbano, integrirao Hercegovce, Slavonce, Dalmatince, Posavljake, Srbe i Bosance, Albance i Crnogorce. Iskreno je širio duh vjerske, ideološke i nacionalne tolerantnosti, skrivećki nije brojao krvna zrnca. To se zaboravlja, iako bi trebalo posebno naglasiti. No pritom je, u desetoj brzini jurnjave svog života, neke druge elemente važne za pristojno funkcioniranje velegrada, kao što je u kontekstu Hrvatske jedan Zagreb, previše zanemarivao. Kompenzirao je to činjenicom da je po nastupu i modelu funkcioniranja bio politička zvijer. Druga greška je što je s vremenom idealizam zamijenjen pragmatizmom, no to je vjerojatna posljedica predugog obnašanja vlasti. 

Zbrajanje i oduzimanje

Moćan, autokratski, isključiv i odlučan u prakticiranju vlasti dozvolio je da se iz nezamislivo velikog bunara javnog novca napajaju oni kojima to pravo pripada, ali i oni koji su ga izborili za nekom tajnom večerom. No to su nepisane zakonitosti upravljanja milijunskim gradom s proračunom u milijardama. Neka se u prihvaćanju realnosti oni koji će ga naslijediti ne zanose da će izbjeći toplo podgrijanu kavu na kuhinjskom stolu u svojoj kuhinji. Kome se zahvaliti za dobar i topao doček - shvatit će sami.

U svakom smislu slab na ovozemaljske strasti, Milan Bandić barem nije bio licemjeran. Posezao je za zabranjenim voćem kao Adam i Eva, zaslužio je protjerivanje iz Edenskog vrta. Teško je odolijevao izazovima, vjerojatno im se nije ni opirao, prepuštao se užicima, ponekad kao da je živio u doba španjolsko-talijanske plemićke obitelji Borgia, koja je vladala provincijom Valencija odakle su otišli put Rima. Borgije su u svojim redovima imali kardinale, pape, upravljali su financijama i istupali kao mecene. Renesansnim umjetnicima omogućili su razna ostvarenja. No poznati su i po skandalima i korumpiranosti. Bavljenje politikom kolalo je njihovim krvotokom. Obilježili su ih i atentati i ubojstva. Cesare Borgia organizirao je famozni "Bal kestena"…

Milana Bandića bilo bi pogrešno u kontekstu vremena u kojem je živio i radio promatrati usko, jednodimenzionalno, simplificirano. Kao gradonačelnik i političar odraz je jedne epohe i pokušaja privikavanja brdovitog Balkana na pravila visokoidealiziranog Zapada kojem se ovdje stremi nakon ubitačnog Prvog, Drugog i Domovinskog rata, od kojih je svaki u jednoj ili dvije generacije pustio duboko korijenje podijeljenosti društva s oslabljenim demokratskim instinktima i umrtvljenim refleksima. Milan Bandić je uletio u neke političke praznine, ispunio ih je osobnošću, kontroverznošću i karizmom, sveo je politiku na zbrajanje i oduzimanje. Ha, kao da to ne rade ostali, kao da ni oni drugi po Zagrebu ne zovu za poslove, natječaje, zapošljavanja, kao da ne lobiraju i ne interveniraju prelazeći granice dobrog ukusa i dozvoljenog ponašanja.

Dodatno ga je izdvajalo što je bio fanatik rada, ali i ona vrsta populista za koju s više ili manje vjere i iskrenosti ipak možemo reći da mu pripada pozitivni predznak. Milan Bandić klečao je pred kamerama za koji glas više, smrzavao se bosonog po Kozari boku ili gackao blatom uništavajući lakirane salonke nevjerojatnom lakoćom kao da ljeti japankama prehodava plićak neke uvale. I bilo ga je i nije ga bilo briga, ni za cipele ni za kamere. Živio je to što je radio, a ono što je radio je živio. Između te dvije teze realno ide znak jednakosti. Teško je reći koliko je to dobro, ali je u vrijeme Bandića naprosto bilo tako. 

Ljubav i mržnja

Jedno je sigurno - da je politički funkcionirao u iritantno posloženoj Skandinaviji, Bandić bi mandat okončao prije prisege. Ne bi izdržao prvi veći test ili poligraf. Stroga pravila otkrila bi netransparentno financiranje kampanja. Našao bi se tu i predirektan utjecaj na medije. Opteretilo bi ga koketiranje s društveno i politički neprihvatljivim družinama koje traže ulazak u svijet legalnog okretanja nelegalno zarađenog novca. No Bandić se razvijao i uspinjao Zagrebom, a ne Oslom ili Stockholmom kojim, uzgred rečeno, vlada srpska mafija. U poslijeratnom i posttuđmanovom kaosu Bandić je Zagrebom improvizirao, stvarao i provodio pravila: baraba, frajer, fajter, igrač za stolom, kockar ispod stola, sakupljač nekretnina, dobar, loš, zao. Dozlaboga kontroverzan, bandit i ban, sve je to sažeto, utegnuto ili samo uokvireno - Milan Bandić Dioklecijan. Nije se kao prvi i jedini rimski car odrekao vlasti, ali je od nje odustao kad je, nastavljajući prakticirati život koji nije smio, sebe gotovo svjesno odveo u smrt. U izoranoj, dubokoj brazdi Bandićevog života izmjenjivat će se ljubav i mržnja, otvoreni žal i patetični plač za voljenim gradonačelnikom, ali i prijezir prema svemu što je predstavljao. Nije možda zaslužio brzi ulaz u raj, ne treba ga glorificirati preko mjere dobrog kućnog odgoja i građanske pristojnosti, no još manje ga treba utrpavati u septičku jamu i zalijevati teškim betonskim poklopcem.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo