Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)
Naslov, iako djeluje kao rima, nije nimalo u skladu. Naprotiv. Nije tu u pitanju samo geografska udaljenost. Balkanci i Japanci ni u svojim životnim stilovima nemaju nijednu zajedničku točku, iako se to nekima možda i neće činiti.
Po pitanju odgoja djece, Japanci imaju svoj način i metode poučavanja potomstva. Njihova kultura temelji se na poštovanju i izgradnji obitelji kakve su postojale u nekadašnjim seoskim zajednicama i gdje je bila važna međusobna suradnja.
Odgoj djece bio je i ostao glavna zadaća žene u obitelji, koja u pravilu prve tri godine djetetova života provodi kod kuće. I ako radi, njezina prava su znatno umanjenija od prava muškaraca.
Uglavnom radi na pola radnog vremena, jer joj moraju ostati važne obaveze koje nosi kućanstvo. Pomoć baka i djedova smatra se prebacivanjem vlastite odgovornosti na tuđa leđa.
U Japanu postoje vrtići, ali općeniti stav je da ostavljanje djeteta u vrtiću pokazuje majčinu sebičnost. Dijete koje plače rijetko je viđen prizor jer djeca rastu u duhovnom odnosu sa svojim roditeljima i pristupa mu se s puno strpljenja. Mali Japanci usvajaju govor prije hodanja.
Prve godine japanskog ranog obrazovanja predviđene su isključivo za stjecanje dobrih manira te fokusirane na pristojno ponašanje, kulturu lijepog izražavanja i ophođenja. Dijete se tamo tretira s puno poštovanja i dopušta mu se razvoj bez zabrana i ograničenja. Paradoks je što dijete koje u djetinjstvu uživa isključivo slobode, u konačnici odraste u discipliniranog građanina koji strogo poštuje društvene norme. U Japanu nije ni rijetkost da vozač javnog prijevoza počini samoubojstvo nakon kašnjenja od svega nekoliko sekundi.
Na Balkanu je, "na prvu", skoro ista situacija. Skoro.
Po pitanju odgoja djece, Balkanci nemaju određeni stil. Doduše, još prije nego se dijete rodi, pretražuju internetska bespuća u potrazi za čarobnom formulom roditeljstva. Balkanska kultura također se temelji na življenju u zajednicama, ali uglavnom djed ima zadnju riječ po pitanju svega što se događa pod krovom njegove trokatnice. Odgoj djece i ovdje se smatra glavnom ulogom žene no ona se uglavnom nakon godinu dana rodiljnog dopusta vraća na posao, ali i ranije ako ne može preživjeti od naknade ili ako joj je šef zaprijetio ne produžiti ugovor.
Za razliku od Japana, na Balkanu žena radi uglavnom puno radno vrijeme, ali je i kod kuće, osim gladnih članova obitelji, dočeka i hrpa neopranog i nesortiranog rublja te barem malo brdo prljavog posuđa ostavljenog u svim prostorijama osim u kupaonici, jer tamo ima i većeg veselja. Pomoć baka i djedova, ukoliko su na raspolaganju, ovdje se podrazumijeva. Još bi se bake i uvrijedile da joj unučad ne dovedu da degustira upravo skuhanu četrdesetu teglicu pekmeza ili ukiseljene zimnice.
Dijete koje plače često je viđen prizor, a nije neobično ni histerično bacanje po podovima omiljenih balkanskih shopping centara. Tada dolazi do izražaja duhovna dimenzija roditelja Balkanca koji dijete pokušava umiriti (!) glasnim psovkama svega što je sveto. Ovdje dijete mora što prije prohodati, jer ako ne hoda s napunjenih devet mjeseci, pedijatar će roditelju spomenuti neke vježbe, a otac bi nasljednika što prije odveo na nogometni trening.
Stjecanjem dobrih manira na Balkanu smatra se vraćanje istom mjerom. "Nek' si ti njemu, sine, vratio" omiljena je odgojna rečenica ovdašnjih ponosnih mladih roditelja. Uz bezbroj "nemoj", dijete na Balkanu uglavnom ne odraste u osobu koja se drži pravila, nego u onu koja ih pokušava na sve moguće načine zaobići.
Da vozači tramvaja i autobusa na Balkanu slijede primjer svojih japanskih kolega, više ne bi bilo nijednoga. Naravno, ne potiče se baš slijepo praćenje japanskog primjera u svemu. No ne bi nam se dogodilo ništa strašno da se ugledamo barem na onaj dio o pristojnom ponašanju i lijepom izražavanju. Jer postali smo društvo neartikulirane mase u kojemu oni kulturni pojedinci postaju sasvim usamljene jedinke.
Dobro je da na Balkanu vrata još postoje kao predmet razdvajanja prostorija. Većina je zaboravila i kucati.