PIŠE CHIARA BILIĆ
Autori filma Berge Istra očekivano su isporučili - ISTINU
Dražen Majić i Zoran Angeleski (Snimio Duško Marušić Čiči)
Istina je takva da nikada nitko nije ispričao priču o Berge Istri sve do Puležana, novinara Dražena Majića i Zorana Angeleskog. Ne treba čuditi što su to učinili upravo njih dvojica, koji su odrasli pod zidinama brodogradilišta. Uz i od Uljanika. U Puli. Na mjestu gdje je priča o Berge Istri otpočela i gdje su je, nakon toliko vremena, vratili svojim sugrađanima i Uljanikovcima
Reći da me BBC-jevska razina kvalitete filma Berge Istra – kako je to ilustrirao filmski režiser Boško Picula predstavljajući premijeru – iznenadila, bilo bi laganje. Vjerujem, međutim, da bi ta neistina, jednom izrečena, nakon gomile pozitivnih kritika na račun filma zvučala uvjerljivo i vjerodostojno, sasvim razumljivo. Svakako nimalo pretenciozno. Zapravo, sigurna sam u to. Uostalom, takvih je – pozitivno iznenađenih – na premijeri Berge Istre bila krcata Arena. Znam, bila sam tamo. Jedna od onih čija se guzica u neudobnim stolicama nažuljala već prije početka filma, strpljivo čekajući da se u tradicijskom duhu festivala prvo podijele nagrade i napokon otpočnu prve minute dokumentarca.
Vidjela sam mješavinu razdraganosti i oduševljenja koja je, od jedne scene do druge, spontano navirala na licima gledatelja tijekom projekcije. Čula sam energičan, rijetko toliko iskren aplauz, a narav aplauza se, znamo, ne može kamuflirati, koji se prelomio amfiteatrom nakon zadnjeg kadra. Na izlasku iz Arene znatiželjno sam osluškivala zanesene i zatravljene komentare prve publike filma Berge Istra.
Više od očekivanog
Očito nije manjkalo iznenađenih, onih koji su očekivali manje, a zauzvrat dobili više o priči koja je 1972. krenula iz Pule, potom se nerazjašnjeno izgubila, jednako u svjetskom moru, kao i u memoriji ljudi, da bi se, najzad, na samom finišu ovogodišnjeg pulskog filmskog festivala vratila kući, nazad u Pulu. Ako išta, bilo ih je na pretek, toliko da mi je, vraćajući se kući s premijere, gotovo bilo krivo što nisam među njima. I nije to zato što sam o jugoslavenskom Titaniku znala više od ostalih, pa me rasvjetljavanje mnogobrojnih detalja ostavilo ravnodušnom ili nimalo impresioniranom. Štoviše, u Arenu sam, branila bih tu tezu i pred bilo kakvim časnim sudom kad bih morala, došla s puno skromnijim znanjem o tehnološki najzahtjevnijim brodom kojeg je napravila SFRJ od ostatka gledateljstva. Djelomično je razlog tome datum mog rođena - 1990. godina, a djelomično, sasvim sigurno, i činjenica da su sporadični osvrti starijih na porinuće i potonuće Berge Istre uvijek bili toliko falični i nekonzistentni, nerijetko čak i, zbog pomanjkanja informacija, pomalo indiferentni, da u svoja tri desetljeća nisam osjetila ama baš nikakav poriv za daljnjim istraživanjem te teme.
Kako bilo, moje siromašno poznavanje fakata o Berge Istri svodilo se, sve dosad, na uvijek istu nisku ispresijecanih, nepotpunih poglavlja usko povezanih s ispranim sjećanjima starije generacije. Bio je to onomad najveći brod na svijetu, prvi od četiri megatankera koje je za norveškog brodograditelja Bergesena iznjedrilo, prepričavalo se vazda istim svečanim tonom, nekoć moćni mastodont brodograđevne industrije, a danas opustjelo pulsko brodogradilište Uljanik. Berge Istra je, domišljali su se stariji iz kruga obitelji, sagrađen u dva dijela, na dva navoza, i tek naknadno zavaren u moru, što je tada bila itekako smiona inovacija pulskih škverana. Netragom je nestao, potonuo nekoliko godina nakon porinuća, u - ovaj se dio pripovijedao misterioznim šoto voće tonom - nerazjašnjenim okolnostima. Naratori su uglavnom bili, sjećam se, pobornici teorije o zlom vlasniku Bergesenu koji je brod Berge Istra, a naknadno i njegovog brata blizanca Berge Vangu, namjerno potopio zbog odštete od osiguranja, ne mareći za ljudske žrtve.
Nepoznanice
Nitko, međutim, nije, ili barem nije meni, ili se ja, moguće je, toga ne sjećam, spominjao koliko se ljudi - gotovo čitava Pula - unatoč hladnom danu slilo u škver ne bi li svjedočili povijesnom porinuću. Nitko nikada nije spominjao, jer nitko, izgleda, nije ni znao ili je znao malo tko, jedine preživjele članove posade, Španjolce Imelda Barreta Leona i Epifanija Perdoma Lopeza, koji su 20 dana od havarije plutali na splavi. I nitko nije, barem nije meni, spominjao poginuli pulski par, Egidija i Karmen Ševrlicu, čija je obitelj danima od nestanka broda, u zlokobnoj tišini i agoniji neznanja, čekala vijest o njihovoj sudbini.
Istina je takva da sve do Puležana, novinara Dražena Majića i Zorana Angeleskog nikada nitko nije ispričao priču o Berge Istri. Ne treba, međutim, čuditi - ili može začuditi samo one koje ih nikada nisu upoznali - što su to učinili upravo njih dvojica, koji su odrasli pod zidinama brodogradilišta. Uz i od Uljanika. U Puli. Na mjestu gdje je priča o Berge Istri otpočela i gdje su je, nakon toliko vremena, vratili svojim sugrađanima i Uljanikovcima. Shvaćajući pritom svu srž, pozadinu i istinitost suda jednog škveranina koji je kazao, a Angeleski ga je u jednom intervjuu citirao: "Potonuće Berge Istre bila je tragedija, a potonuće Uljanika je sramota". I zato me ni pedantnost, ni upornost, ni stručnost, ni posvećenost koju su unijeli u film, kao ni njegova kvaliteta, nisu ni najmanje iznenadili. Štoviše, isporučili su očekivano - istinu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
