KOMENTAR KAPETANA ANDRIJE ŠIMIĆA
Ako neku igru mogu usporediti sa životom, to je definitivno nogomet. Ja sam, inače, ludi Interist!
Andrija Šimić
Čitam da na internetu planiraju prodavati samo zadnjih 15 minuta utakmice jer je, kao, samo to zanimljivo. I igrali bi njih 20 klubova, onako podmuklo, elitistički, isključivo, da se zavrti neka lovica, pa da se za dvije, tri godine neki igrač može platiti možda i 300 milijuna eura. I moj Inter u tih dvadeset ubojica nogometa. Nije im prošlo, navijači su se pobunili, prvo Englezi, a onda i ostali, tako da se sve brzo srušilo kao kula od karata
Kako svakim danom osjećam da polako starim, da se fizički, a i duhom polako mijenjam, tako sve više zaranjam u prošlost, u svoje djetinjstvo, da se malo okrijepim, da vratim snagu, i izronim ponovno u ovo ‘’novo normalno’’.
Moj najdraži ‘’uron’’ je uvijek u 1981., kad sam išao prvi put na nogometnu utakmicu. Sve je bilo tako fantastično, odlazak na Kantridu u društvu tate i njegovih prijatelja, miris kokica koje se prodavaju na stadionu i onaj fenomenalni kaos koji samo navijači mogu stvoriti. Tada sam vidio i svoje prve nogometne idole, Damira Desnicu i Velimira Zajeca. Ne znam kako je utakmica završila, ne sjećam se, ali se jasno kao da je bilo jučer sjećam izlaska sa stadiona. U cijeloj gužvi, iako sam se trudio da budem pored tate, ja sam se jednostavno između svih tih navijača izgubio. I odjednom me uhvatio dječji strah jer sam se, visok možda nešto više od metra, jednostavno našao u gustoj šumi nogu iz koje nisam vidio ni sunca ni izlaza.
Strah, panika i teško disanje. I onda sam osjetio da me nečija ruka uhvatila za stražnji dio kragne i dignula u zrak. Našao sam se na suncu, na svježem zraku kojeg sam tako slatko udisao. I na ramenima moga oca. Nije mi rekao ni riječ, niti me ukorio što sam se izgubio. A ja sam se na njegovim ramenima osjećao kao da sam slavio rođendan tri dana za redom. Sretan, onako kao što samo djeca mogu biti sretna.
Lud i siguran
I taj dan sam shvatio dvije stvari: da sam lud za nogometom i da se, kad sam blizu tate, ništa loše ne može dogoditi. Nas smo dvojica nastavili hodočastiti na nogometne stadione, a nogomet nas je držao zajedno i stvarao sjećanja. Tata je otišao ‘91. u 128. brigadu, a ja sam otišao ‘94. na brod, pa se nas dvojica više nismo nikada ponovno sastali na duži period. No nogomet je uvijek bio tu. Javljao sam mu se s broda nakon svake lude utakmice, samo da bi je malo prokomentirali.
Sjećam se poziva iz Korintskog kanala nakon utakmice Dinamo-Partizan, mislio sam da će mu srce puknuti od radosti. Sjećam se da sam ga zvao iz Čilea nakon utakmice Colo Colo-Hajduk da mu detaljno ispričam sve detalje i sjećam se da mi je bilo slabo kad mi je radio telegrafist rekao koliko je koštao taj poziv. Takvih poziva bilo je na stotinu kroz godine na moru. Vrijedili su svaki dolar.
Kada je 1999. Dario potpisao za Inter, postao sam vjerni navijač Intera iz Milana. I to je bolest od koje se ne mogu izliječiti ni dan danas! Znam da zvučim ludo, ali nakon moje obitelji, meni je Inter najvažnija stvar na svijetu. Moji najbolji prijatelji su Interisti, dio sam grupe koja se zove Pazza Inter i znam da, kad mi nešto zapne u Toscani gdje ću uvijek biti stranac, mogu računati na njih. Da sam s njima ‘’doma’’. Da vam pojasnim što je nogometni fanatizam, moram vam ispričati još nešto: roditelji moje supruge su teški Milanisti i kad se rodio moj Gabriel vidio sam da ga žele pridobiti na ‘’tamnu stranu’’. Pa sam se potrudio da se to ne dogodi! Svako jutro kad bih ga uzeo iz kolijevke ili navečer kad bih ga uspavljivao, pjevao sam mu Interovu himnu! S osam mjeseci je progovorio, a njegova prva riječ nije bila ni mama ni tata, kunem vam se, nego INTER!
Super liga
Prvi put sam Miu i Gabrijela odveo na San Siro 2017. i navukao ih na Nero Azzure, pokazao im jednu od najljepših katedrala nogometa. Naravno da i oni sada boluju od ove predivne bolesti.
‘’Hej, ne mogu vjerovati što sam pročitao, Inter je ušao u Super ligu s Milanom i Juventusom i još 17 klubova“. Gledam u Gabrielovim očima tugu dok mi izgovara te riječi. Tješim ga da to sigurno nije tako, jer u Interovoj srži je borba protiv elitizma. Zato je i osnovan, da bi svatko, koje god nacionalnosti bio, mogao igrati nogomet u gradu Milanu (malo bolji poznavaoci povijesti nogometa znaju o čemu pričam).
Zovem prijatelje da me razuvjere u ovu vijest koja je na svim portalima i dnevnicima, ali muk i tuga i s druge strane, istina je…
Otvaram grupu Pazza Inter na WhatsAppu, 500 poruka, svi ludi, ne mogu vjerovati. Čitam komentar prijatelja da se osjeća kao da je otkrio da ga supruga vara s tipom kojeg ne podnosi još od djetinjstva. Kužim ga. Povraća mi se…Crni Intere!!!
Čitam što piše Andrea Agnelli, idejni začetnik Super lige; ‘’Super liga je osnovana jer se nogomet želi prilagoditi igricama Fortnite i Call of Duty’’.Čitam i ne vjerujem očima! Perez govori da utakmice treba skratiti, jer, eto, djeci je dosadno gledati nogomet, a onasu budućnost. Čitam da na internetu planiraju prodavati samo zadnjih 15 minuta utakmice jer je, kao, samo to zanimljivo. I igrali bi njih 20 klubova, onako podmuklo, elitistički, isključivo, da se zavrti neka lovica, pa da se za dvije tri godine neki igrač može platiti možda i 300 milijuna eura. I dok njih dvadeset tako igraju, oko njih polako nastaje pustinja.
I moj Inter u tih dvadeset ubojica nogometa! ’’Tu quoque, Inter, fili mi!
Nije im prošlo, navijači su se pobunili, prvo Englezi, a onda i ostali, tako da se sve brzo srušilo kao kula od karata. Hijene su se povukle, ali imam osjećaj da je to samo prvi pokušaj, zagrist će oni ponovno u plijen. Samo što su se ovaj put preračunali, mislili su da će proći, mislili su da su navijači spremni na bilo kakav kompromis, a nisu. Koji će nam vrag natjecanje u kojem nema te čarolije da svatko može napraviti neko nogometno čudo.
Ako neku igru mogu usporediti sa životom, to je definitivno nogomet.
Velika nada
Sjećate li se serije ‘’Mućke’’? Bila je jako popularna kad sam bio dijete, a i danas je ljudi vole. Sjećate li se scena kad je Del Boy govorio ‘’u ovo vrijeme sljedeće godine biti ćemo milioneri’’. Kad je prvi put to rekao, dijalog je bio malo duži. Rodney je na Delovu rečenicu počeo negodovati, a djed ga je pokušao razuvjeriti rekavši: “Vaš tata je uvijek govorio da će Del jednog dana biti na vrhu”. Onda je zastao i rekao -”znao je i govoriti i da će Millwall osvojiti Kup.”
I taj mali Millwall iz jugoistočnog Londona je napravio nemoguće - 22. 05. 2004. godine je igrao Finale Kupa protiv Manchester Uniteda! Nažalost, izgubio je, ali kao da nije, proročanstvo se skoro ostvarilo.
Takvih je priča puno, to je nogomet, to je život, jedna velika nada da će baš ova godina biti ona prava, da ćemo u ovo vrijeme sljedeće godine biti Prvaci Champions lige, ma za koji god klub navijali.
Prije par godina, dok sam šetao jednim Zagrebačkim kvartom, sreo sam Stjepana Štefa Lamzu. Bio sam tako sretan, jer moj tata je za njega uvijek govorio da je to najbolji igrač kojeg je ikada gledao uživo. Zvao ga je hrvatski George Best. Lamza je upravo izlazio iz supermarketa i nosio je bijelu vrećicu i u njoj pola kruha i pola litre mlijeka. I dok se staračkim korakom udaljavao od mene, bio mi je u očima veći nego Ronaldo i Messi zajedno.
Jer nogomet je život…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
