PIŠE TIHANA TOMIČIĆ
Laže li statistika o životu u Hrvatskoj
Ilustracija (Pixabay)
Kao da živimo u paralelnim stvarnostima, podaci o javnim financijama Hrvatske i podaci o privatnim džepovima Hrvata, jako se razlikuju. Jučer je ponovno objavljeno kako je agencija Standard & Poor’s potvrdila za Hrvatsku ocjenu kreditnog rejtinga A- uz pozitivne izglede. Istovremeno, danas počinje štrajk u sektoru obrazovanja, a pritom profesori i nastavnici danas nisu najslabije plaćeni radnici u Hrvatskoj, nego su čak i iznad prosjeka ostalih plaća.
Kako je to moguće? Radi se o tome da su javne financije posljednjih godina doista konsolidirane. Javni dug pada, očekuje se i pad proračunskog deficita na oko 2,0 posto BDP-a do 2028. s procijenjenih 2,6 posto u 2024. godini. To će dovesti do pada udjela duga opće države na otprilike 51 posto BDP-a u 2028., dok je u 2022. iznosio 68 posto, a ranijih godina i znatno više. U vrijeme SDP-ove vlade taj je javni dug premašivao i 80 posto BDP-a. U međuvremenu je došao europski novac i Hrvatska se u svakom obliku statistički popravila. Stoga u S&P-u procjenjuju da će hrvatsko gospodarstvo razmjerno snažno rasti, prosječno oko 2,9 posto od 2025. do 2028. zahvaljujući snažnom turizmu, investicijama te oporavku vanjske potražnje.
Ali to je statistika, a od statistike se ne kupuje kruh. Taj isti kruh poskupio je i više od 30 posto, neke vrste i 50 posto u tih posljednjih par godina. Inflacija je kod nas i dalje među najvišima u Europskoj uniji, i Vlada je ne uspijeva zaustaviti.
Ono što su oni mogli, učinili su - produžili mjere za limitiranje cijena energije i uz to limitirali cijene osnovnih proizvoda u trgovinama. Digli su i plaće javnom sektoru. Ali sve to nije dovoljno. Inflacija gazi i drobi sve pred sobom. Koliko god Vlada pratila inflaciju i usklađivala troškove života zaposlenih u obrazovanju, zdravstvu i drugim javnim službama, nikad te plaće ne dosežu (u prosjeku) troškove. A što je tek s tzv. realnim sektorom?! Svatko od nas zna da danas živi lošije nego prije nekoliko godina, recimo prije kriza s covidom ili ratom u Ukrajini. Paradoks da je rast plaća u javnom sektoru generirao potrošnju, a time i rast cijena za sve, još nije prekinut. No, ljudi u privatnom sektoru, za raziku od učitelja i nastavnika, sebi ne mogu dozvoliti ideju o štrajku. Štrajk jednako otkaz. To je ideja koja nikome u realnom svijetu ne pada na pamet, barem ne u Hrvatskoj, jer poslodavci imaju načine da tome stanu na kraj.
Zato si ljudi u obrazovanju, na njihovu sreću, mogu dozvoliti da ovaj jedan dan ne rade. Neće time puno postići jer im šef Vlade jasno poručuje da im dan u štrajku neće biti plaćen. U Vladi smatraju da su dosad dovoljno dobili povećanjem osnovica i usklađenjima s inflacijom, i ne podržava se daljnje "zatezanje konopa". To je možda i ispravno jer negdje se mora i povući crta budući da štrajk unosi kaos u živote sve djece i svih roditelja. Ali ovaj je štrajk dobar podsjetnik koji pokazuje koliko je statistika Standard & Poor’sa daleko od stvarnog života. Može premijer biti i u pravu kad kaže kako treba potpuno ogoliti stvar i reći da ako nešto bude promijenjeno u domeni jednog resora, a sada je to obrazovanje, Vlada će se brzo suočiti sa zahtjevima svih ostalih, kao spojene posude, i to je onda nova spirala problema za državu koja nema kraj.
No, život je brutalan, a građani Hrvatske znaju da sa svim usklađenjima, svim povećanjima, svim dodacima i svim naporima Vlade, i dalje teško žive. Pritom govorimo o onima koji su takva usklađenja zbog inflacije uopće imali. Oporba, pak, predlaže politiku mrkve i batine, pa i uvođenje "kazni", odnosno viših poreza za one poslodavce koji ostvaruju ekstraprofite koje ne dijele sa svojim zaposlenicima, a tek bi to izazvalo probleme u krugovima moćnih i velikih tvrtki koje bi, možda, počele zaobilaziti Hrvatsku. Dakle, jednoznačnog rješenja za inflaciju i dalje nema. Država je uredna i posložena, ali slaba je to utjeha dok naš privatni "Standard & Poor’s" na našem tekućem računu ne kaže da smo izašli iz kategorije "junk".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
