Za početak nekoliko činjenica: Hrvatska je i dalje jedna od zemalja u EU-u s najvišom stopom inflacije. Unatoč bojkotima, kontroli cijena i mjerama Vlade, inflacija ne pada. Ne živi se lako. No, činjenica jest jednako tako i da su plaće u javnim službama, pa tako i školama, rasle u zadnjih nekoliko godina značajno - osnovica 48 posto, a 37-postotno povećanje dosegnuto je i kroz koeficijente.

Ipak, tri sindikata u školstvu - Preporod, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama i Nezavisni sindikat znanosti najavljuju da će u tjednu od 17. do 21. ožujka održati štrajk. Točan datum štrajka bit će objavljen dva dana prije njegova početka, dakle sindikati namjerno u neizvjesnosti drže i roditelje i Vladu. To je i tjedan kad se održavaju tzv. nacionalni ispiti, što je za učenike osobito važno jer se dodatno pripremaju.

Konkretno, ovi sindikati traže dodatno povećanje osnovice od 10 posto, potom redefiniranje koeficijenata, a i privremeni dodatak dok se ne uredi sustav koeficijenata. Uz to, što je osobito zanimljivo, traže i da se cijeli sustav znanosti i obrazovanja izuzme iz novih odredbi uredbe o internom ocjenjivanju. Dakle, uz dosadašnja povećanja, ovi sindikati traže i da ih se ne ocjenjuje. Neka gospođa na šalteru u matičnom uredu treba dobiti ocjenu, ali osobe koje definiraju ocjenjivanje djece ili studenata - ne.

Gotovo da je pritom bizaran njihov peti zahtjev, a to je - doslovno - odgoda uvođenja reforme. Radi se o reformi strukovnog obrazovanja, dakle opet pojednostavljeno, radi se o tome da se sektor školstva i znanosti treba ubrzano prilagođavati novim tehnologijama i uvjetima na tržištu rada. Ali sindikati su protiv reforme.

Nije čudo da je Hrvatska spora u svom rastu i razvoju kad su formalni predstavnici pojedinih društvenih grupacija izrijekom protiv reformi. Naravno, reforma znači i njihov pojačani angažman, a oni na to, eto, nisu spremni.

Kad su u poziciji birača, od vlasti traže čarobne riječi poput reforma, razvoj, digitalizacija - ali ne u svojoj kući. Kad su u poziciji sindikata, onda su protiv. Među ostalim, i nacionalni ispiti, a i interno ocjenjivanje, bili su rado izvikivane parole iz sindikalnih usta, no kad sve treba krenuti u realizaciju, tada se kreće u štrajk. Koji je među ostalim pravno sporan, pa na kraju neće biti plaćen jer je, formalno gledajući, nezakonit iz razloga što se štrajkati može samo zbog osnovice plaća.

Neki od sindikalista ističu kako su političari ionako nekompententni da o njima sude i donose odluke, jer su neki od saborskih zastupnika, kažu, svoje diplome kupili u Travniku, a i usput budi rečeno, sami sebi izglasali plaće veće od 4.000 eura. To je duboko istinito i zaista treba imati razumijevanja za profesore koji rade s po 25 djece u razredu, no zastupnicima su legitimitet dali građani. Kao što nije lako raditi za plaću koja je skoro upola manja od zastupničke, nije međutim lako niti dobiti dovoljan broj glasova za ulazak u Sabor. Iako to izgleda kao dio stranačkih mašinerija, saborski mandati ipak ne padaju s neba, i netko mora zaokružiti tvoje ime da bi se našao u tom raju na zemlji. A tko nije zadovoljan sastavom u zastupničkim klupama, može se i sam pridružiti politici i pokušati. Tada će imati plaću 4.000 eura.

U međuvremenu, ne bi trebalo smetnuti s uma da su današnje plaće nastavnika u srednjim školama u prosjeku ipak više nego prosječne plaće drugih visokoobrazovanih građana u Hrvatskoj. Nastavnik u srednjoj školi prosječne starosne dobi od 46 godina za puno radno vrijeme dobiva prosječnu neto plaću od 1.604 eura, pri čemu se osnovica na godišnjoj razini usklađuje s inflacijom redovito. Nema straha da se inflacija neće slijediti. Tako samo ove godine Vlada planira više od 2,5 milijardi eura za povećanje plaća svih zaposlenih u državnim i javnim službama.

Stoga, zaustaviti život učenika i roditelja baš kad su se pripremili za nacionalne ispite, u najmanju je ruku neprimjeren tajming.

Povezane vijesti

• I 2025. u spirali
• Rekonstrukcija koalicije
• Globalno i lokalno – politika bez srama