Pobjeda Zorana Milanovića u prvom krugu predsjedničkih izbora bila je očekivana, a ni onako premoćan rezultat nije iznenadio. Fenomen Milanović pokazatelj je da birači nisu baš naročito zadovoljni stanjem u zemlji, koliko god premijer Plenković i njegovi ministri govorili o rastu BDP-a najvećem u eurozoni i tome da ekonomija nikad nije bolje stajala.

Pogotovo teza da smo ušli i stalno ulazimo u elitne klubove – koju u HDZ-u neprekidno forsiraju – nekako je iritantna, s obzirom na to da dio građana percipira da od tih klubova nema previše koristi, a mnogi se boje da će biti i dodatne štete. Osim toga, tranzicijski narativ kao jamstvo za bolje sutra potpuno je potrošen.

Tranzicija traje vječno, ali od sebe ne možeš pobjeći. Među tim elitnim klubovima o kojima pričaju u Vladi je i eurozona, a otkad je euro uveden mnogi su novčanici zavijeni u crno.

Naravno, inflacija bi bila prisutna i bez eura, ali ne možemo znati bi li se, da je ostala kuna, cijene nekih usluga baš ovako poduplale, niti bi li recimo čokolada za kuhanje koju smo zadnjih dana masovno kupovali koštala baš 40 kuna, s obzirom da je sad oko pet i pol eura, što je potpuni nonsens.

Sjećamo se kada je euro uveden kao sredstvo plaćanja u starim članicama eurozone, prije dvadeset i više godina, cijene nekretnina samo su promijenile oznaku valute, iz njemačke marke počele su se izražavati u eurima, no cifra je ostala ista. To znači da su praktički preko noći poskupjele dvostruko.

Tako je to dakle bilo i kad su drugi uvodili euro, pa što bismo i mi, za neke druge robe i usluge, bili izuzetak. Nevjerojatno je da se kod nas i dalje priča o efektu od 0,02 posto.

No, odlaskom kune nestao je i monetarni suverenitet. Hrvatska narodna banka postala je i formalno neka vrsta ispostave, s ograničenim ovlastima i odgovornostima, ali i dalje velikim povlasticama. Elitni klubovi isplatili su se elitama, ali građanima slabo pa vjerojatno to vide i osjećaju.

Vrhunac svega je da se u Ministarstvu financija ne libe sada prozivati i HNB za inflaciju, iako, što da HNB radi kada su mu oduzeli igračku? I da nisu, vjerojatno se ne bi pretrgnuo, međutim, ovako zaista samo može promatrati kako se ECB-ova politika prenosi ili ne prenosi na naše tržište, a vidimo da inflatorni ciklusi, a onda i pogođenost mjera unutar eurozone nisu ujednačeni.

Općenito, sva ta naklonost briselskim i frankfurtskim agendama, ta potreba da se "ide na dvor", da se s nekim stalno usklađuje i stalno nekoga za nešto pita – iako je očito (a u ekonomiji i nimalo iznenađujuće) da svatko radi za svoj interes bez obzira na institucionalni okvir – sve je to stvorilo odium prema toj ideji tranzicije koja ide svom kraju pa smo se sada tobože realizirali i živimo nikad bolje.

Što se tiče predsjedničkih izbora, oni se kao što vidimo "prelijevaju" iz stare u novu godinu: prvi krug bio je lani, a drugi će biti uskoro. Za Milanovića, koji je skoro pobijedio već u prvom krugu, iz redova kritičara se uvriježilo govoriti da "nema program" te da je zbog nekih svojih stavova više desno nego lijevo.

No, to nije točno. Ono što govori Milanović možda i jest neki novi suverenizam, ali takav da nije pogonjen nacionalizmom, prošlošću i zatvaranjem. Kakva god bila ona bivša Milanovićeva vlada, sjećamo se humanog odnosa prema migrantima i ljudskog pristupa koji se poslije negdje pogubio.

I to je nijansa koja čini razliku. Između, recimo, Milanovića i Bulja, ali i drugih koji neprekidno imaju potrebu povlačiti granicu, između nas ovdje i nekih izvana, bili to bivši ili budući neprijatelji. No, ispalo je da je i to potrošena retorika.

Milanović se u principu nije previše bavio drugima. On ključne poruke situira oko toga da trebamo brinuti svoje brige jer one neće previše zanimati nikog drugog. Treba voditi svoje bitke, ne tuđe. Nema tu mržnje ni podjela.

I zato je nacija gotovo plebiscitarno glasala za Milanovića. Milanović je naciju "oteo" nacionalistima i postao izvor frustracije za tvrdu desnicu. S obzirom na to da je političar, jasno je da je prije svega riječ o njegovoj retorici za koju je shvatio da je pogodila bilo birača.

No, kod Milanovića se kristalizira neka nova politika ne-svrstavanja u sada još složenijem i još polariziranijem svijetu.

S obzirom na iskustvo tranzicije, propast industrije, rasprodaju društvene imovine i nagriženost materijalne baze u svakom pogledu, ljudi su željni neke nove nade da ipak nije sve gotovo, da se uvijek može ispočetka i da nikad nije kasno podići glavu.

Istina, kada je recimo ekonomija u pitanju, lakše je promovirati bilo kakav stav kao predsjednik nego kada si u operativi, u vladi, kojoj je to u opisu posla i koja svakodnevno mora brinuti o nizu stvari i provođenju brojnih politika u uvjetima male i otvorene ekonomije.

Takva ekonomija umnogome je, po svojoj definiciji, ovisna o okruženju. Ona se mora integrirati i mora donekle pristati na međunarodnu podjelu rada i uloga. No, pametnim politikama ipak može izbjeći da primjerice uvozi baš sve što i sama može proizvesti.

U našem slučaju ne bi primjerice smjela pristati tek na ulogu ljetovališta Europe, pri čemu, ne budu li se smanjili cjenovni apetiti, možda izgubimo i tu "poziciju".

Što se dakle ekonomije i strukture BDP-a u 2025. tiče, i tu se mnoge stvari naprosto prelijevaju iz prošle u ovu godine. Potrošnja građana ostat će glavni pokretač. Vlada je opet popustila sindikatima u javnim službama i zato što u biti ne smije dozvoliti da posustane glavna komponenta gospodarskog rasta.

Rast se pumpa kroz potrošnju, a ostaje i dalje značajna komponenta europskih fondova i investicija u javnu infrastrukturu. Poslodavci upozoravaju da će s obzirom na stanje u njemačkoj ekonomiji doći do daljnje redukcije inozemne potražnje za domaćom robom.

HNB je upozorio da će, ne budu li cijene u turizmu prestale rasti ovim tempom, doći do dodatnog pada inozemne potražnje za uslugama. Dakle, situacija je složena, te se treba s jedne strane okretati sebi, a s druge gledati da se iskoriste trendovi koji bi nam mogli ići na ruku.

No, industrijska proizvodnja uporno pada, a struktura gospodarstva nije se nimalo promijenila. Europsko gospodarstvo boluje od sličnih bolesti, no ne treba se zavaravati – malo tko je tako zapustio industriju kao mi.

Europska središnja banka do sad je sve karte stavljala na obuzdavanje inflacije, no sada je ključna stopa krenula dolje i očekuje se da će do ljeta pasti na razinu od oko 2 posto, što je neutralna razina – niti priječi inflaciju niti potiče rast.

Za borbu protiv inflacije puno se dalo, a s neizvjesnim rezultatom. Ključne stope su godinu dana bile dosta visoke, na čemu su prije svega profitirale banke, no inflatorni pritisci i dalje postoje, kao i strah od novog inflatornog udara.

Sada bi on međutim mogao ići preko tečajnog kanala, gdje euro slabi u odnosu na dolar, ali i zbog najave uvođenja carina nove američke administracije. Za eurozonu to znači teške dane u kojima će se pritisak na rast cijena prelijevati sa svih strana, a glavna obrana – mehanizam ključnih stopa – već je na neki način iskorišten.

S obzirom da je recesija na vratima, ključne stope više neće i ne bi smjele nazad (naviše). Štoviše, ni ova neutralna monetarna politika, kakva je izgledna, u pogledu gospodarskog rasta neće biti dovoljna da nadoknadi strukturne nedostatke i nekonkurentnost europske privrede.

I ovdje prijelaz iz 2024. u 2025. označava ponavljanje, ali i razliku (kao neka obrnuta teza iz naslova knjige Gillesa Deleuzea "Razlika i ponavljanje"). U domaćoj ekonomiji ponavljaju se, isti poticaji rastu kao posljedica iste strukture ekonomije, a razlika se sastoji u tome da će ti poticaji biti sve slabiji.

Jer plaće više ne mogu onoliko rasti, pogotovo ne u javnom sektoru, i jer će besplatan novac sve manje pritjecati. U tome se sastoji ipak nešto niža prognoza rasta za 2025. On će i dalje biti robustan, u odnosu na prosjek eurozone, ali "stiješnjen".

Za godine koje slijede trebat će pronaći nove izvore rasta, trajnije i održivije, a oni traže promjenu mindseta i lidere koji će se usuditi propitivati, mijenjati i misliti izvan okvira.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast