(Foto Novi list/Luka Batelić/Pixsell)
Možda nam se na prvu čini da smo tek unatrag nekoliko godina postali useljenička zemlja zbog sve većeg broja stranih radnika koje ne možemo izbjeći sve i da hoćemo, no Lijepa naša titulu useljeničke zemlje drži već duži niz godina, samo je problem u tome što je nismo takvom doživljavali, a kamoli išli razrađivati useljeničku politiku. Da stvar bude zanimljivija, sve dosadašnje znanstvene analize o Hrvatskoj kao useljeničkoj zemlji bavile su se iseljavanjem kao dominantnim problemom hrvatskog društva, a dodatan problem je što se useljavanjem nije bavila ni akademska zajednica još od 90-ih.
Ipak, bilo je pokušaja znanstvenika, sociologa i demografa, da se izgradi takvo hrvatsko društvo koje će biti uključivo i s jednakim šansama za život i rad, kako za domaće, tako za i novopridošlo stanovništvo. Takvi su pokušaji ostali na razini apela, a Hrvatska, barem zasad, nije napravila potreban iskorak da izgradi društvo uključivosti.
To najbolje dokazuju učestali, ničim izazvani napadi na strane radnike tamnije boje kože, a posebno zabrinjava nedavni slučaj privođenja maloljetnika u Zagrebu koji su se sa stranim radnicima odlučili obračunati jer su na televiziji čuli o "zamjeni stanovništva", tezu koju kao najvažniji argument protiv stranaca uglavnom promoviraju teoretičari zavjere, uz ponekog uvaženog sociologa.
Potpisnici apela, naime, upozoravaju da ako se pod hitno nešto ne napravi po pitanju zaštite stranih radnika, kojih hrvatsko gospodarstvo treba sve više, dovest ćemo se u situaciju da će se atmosfera oko dolaska stranih radnika sve više radikalizirati, a klincima više neće biti dovoljna "zamjena stanovništva" s televizije da u opskurnim ulicama nasrnu na Filipince, Nepalce i Indijce. Radikalizacija društva po tom pitanju možda je već uzela maha jer ako je suditi po nedavno provedenom istraživanju agencije Ipsos o stavovima prema strancima i manjinama, vidljiv je porast predrasuda Hrvata prema strancima, velik dio ispitanih bi zatvorio granice za izbjeglice, iako većina Hrvata želi zaštititi strane državljane od diskriminacije.
I Europska komisija nas upozorava da nemamo nikakav plan integriranja novog stanovništva, a kamoli zakon za takvo nešto, te da smo nepripremljeni za situaciju s kojom se suočavamo, a svi "napori" za uključivanje stranaca u hrvatsko društvo svode nam se na brojanje dozvola za strane radnike i sporadično otkrivanje (stranih) radnika koji rade na crno. Važno je samo da su zadovoljene potrebe poslodavaca za popunjavanjem radnih mjesta. Opet, s druge strane, velika većina ispitanika bi kaznila poslodavce koji iskorištavaju strane radnike.
Nije ovo prvi put da hrvatsko društvo pokazuje dvolične standarde. Nismo imali ništa protiv kada su nam početkom 90-ih došle plave kacige UNPROFOR-a omogućivši nam kakav-takav mir i donekle normalno funkcioniranje države, a kada smo početkom 2000-tih morali odlučiti o slanju naših vojnika u mirovne misije nama egzotičnih zemalja, Sabor je jedva o tome uspio provesti raspravu.
Kada 450 tisuća Hrvata odlazi na rad u Njemačku i Irsku, osim plaće i zdravstvenog osiguranja, očekuju da će ih tamošnja društva prihvatiti kao svoje susjede, kakve nas Nijemci i Irci smatraju, a kad nama stižu strani radnici, u najmanju ruku ih nećemo ni pozdraviti na ulici jer govore nama čudnim jezikom iz nama čudne kulture.
Ako se već smatramo zemljom slobodnoga svijeta, onda budimo otvoreni i za one drugačije, koji još nisu naučili jezik sa sedam padeža, tvrdim i mekim "č i ć" i sedam glagolskih vremena. I oni su u našu zemlju došli kao i Hrvati u Njemačku - ne bi li nešto zaradili i dio toga poslali kući.
Pa ako uglađeni Nijemci ne napadaju Hrvate jer je netko iz desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD) na televiziji spomenuo "zamjenu stanovništva", barem iz tog razloga poštujmo one koji rade poslove koje mi ne želimo i pune nam mirovinske fondove. I ne dozvolimo da Hrvatsku strani radnici zaobilaze zbog diskriminacije i neprijateljskog stava domicilnog stanovništva, ako nas već zaobilaze zbog plaća koje su manje nego u zapadnim članicama EU-a.