Najveće postignuće Franje Tuđmana jest što je početkom devedesetih Hrvatsku izvukao iz Jugoslavije. Iz zemlje koja je u tom trenutku bila samo korak od toga da se pretvori u čudovište koje bi vodili Miloševićevi nacional-boljševici i Kadijevićevi komunistički trogloditi. U zemlju iz koje je trebalo bježati glavom bez obzira.

Najveća Tuđmanova greška jest to što iz niza objektivnih, ali nažalost i subjektivnih razloga nije obratio pažnju na to kako izgleda i kako će izgledati zemlja koju je u zadnji čas uspio izvući iz kandži tog velikosrpskog projekta. A trebala je ispasti puno bolja.

Tuđmana na političkoj i životnoj sceni nema već 25 godina. Četvrt stoljeća. Još malo pa će razdoblje demokratske Hrvatske bez njega biti tri puta duže od onog kada je on bio na čelu zemlje. Gledajući unazad na ova zadnja dva i pol desetljeća, zemlja u kojoj živimo jako se razlikuje od one koju je ostavio Tuđman. A opet ima i puno sličnosti. Ipak su to manje-više isti ljudi i običaji. Ulazak u EU promijenio je puno stvari, nema sumnje većinu nabolje, ali neke stvari su i dalje nepromijenjene. Nažalost, ponajviše one negativne.

Ali ajmo nabrojiti prvo one pozitivne. Što god tko mislio o EU i načinu na koji se on vodi, ulazak u njeno punopravno članstvo ipak je najveći politički uspjeh Hrvatske u zadnjih četvrt stoljeća. Ne da nije bilo lako to postići, bilo je trnovito, ponekad i mučno. Cinična međunarodna zajednica koja sada daje milijarde dolara i eura pomoći Ukrajini da oslobodi svoja okupirana područja, Hrvatskoj je te 1995. umjesto novca "donirala" blokadu svih odnosa s EU-om.

Nakon toga, prvo je bila blokada zbog navodne nesuradnje s Haagom, a potom nas je blokirala i Slovenija zbog Savudrijske vale. Na kraju smo se ipak uspjeli u zadnji čas izvući. I iza sebe ostaviti kaotično balkansko bure baruta. Bar u političkom smislu. A prvo pregovori, a nakon toga i punopravno članstvo u EU-u ipak su promijenili ovu zemlju. Nabolje. Postala je, koliko se to može nakon svega što je prošla zadnjih stotinjak godina, ipak puno mekša, uređenija i prijateljskija za sve svoje građane.

Tome treba dodati i relativno nedavni ulazak Hrvatske u sustav Schengena i u europodručje. Naravno, radi se tu o svojevrsnoj nadgradnji, stvari još uvijek prilično apstraktnoj za obične građane. Istina, u ovom trenutku Schengen više služi za laganiji odlazak Hrvata na rad u sjevernu Europu, a ulazak u europodručje u ovom trenutku zaista jest možda pridonio porastu inflacije.

Ali Schengen je ipak temelj da se jednog dana Hrvati možda počnu i lakše vraćati u domovinu. A članstvo u europodručju ipak je ulazak Hrvatske u ekskluzivni klub i time temelj za nekakav budući stabilan gospodarski rast. Koji bi trebao biti prvi faktor za početak povratka onih koji su otišli nakon što su sve zemlje članice EU-a otvorile svoje tržište rada za svoje građane.

A baš je taj gospodarski moment ono za što se može itekako prigovoriti Tuđmanu. Istina, morao se baviti ratom i diplomacijom, ali trebao je definitivno pokazati veće zanimanje za ono što su mu na gospodarskom planu servirali njegovi najbliži suradnici, takozvana tehnomenadžerska frakcija, kao i ona hercegovačka. Pa je na kraju ispalo da u devetoj godini svoje vladavine nije znao da je najveća banka u državi privatna i da je privatizirana još prije nego je on došao na vlast.

Usto, za njegovog je mandata uvedena ekonomska politika koja je favorizirala trgovinu i uvoz, a obeshrabrivala proizvodnju i izvoz. Tuđmanu u prilog ide i to što je taj "stabilizacijski program" bio donesen na vrhuncu rata, čime se on u najvećem dijelu morao baviti.

Ali Tuđmana nema već 25 godina, a gospodarski je model ostao manje-više isti. I dalje se više isplati uvoziti nego proizvoditi. Industrijska proizvodnja, koja bi trebala biti temelj gospodarstva svake moderne države, i dan danas pada iz kvartala u kvartal. Tuđmanu je njegova oporba jako zamjerala kako je za njegove vladavine provedena pretvorba i privatizacija.

Da bi onda, kada su 2000. godine došli na vlast, nastavili privatizirati po njegovom zakonu. Nisu bili promijenili ni jedan jedini članak. Tuđman jest napravio dosta grešaka. Ali to što 1990. nismo imali boljeg govori više o nama nego o njemu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast