Dvadesetih godina komunistički je "Lavoratore" rezao fašiste, a onda su demolirali, crni, redakcijiu. Scipio Slataper upozoravao je Tršćane na iredentističku "netrpeljivu taktiku protiv Slavena".

Devedeset sedma regimenta ginula je za Franju Josipa na Drini, znana kao "demoghela" (hvataj maglu), čiji su tršćanski i istarski vojaci prebjegli Srbima.

Giuseppe Stoffa prevodio je 1889. Dantea na tršćanski dijalekt.

Terzijanski i francjozefinski Trst naših dana. Urbani i civilizacijski nered koji godi duši, tamo, u romansko-germansko-slavenskom kotlu, i treba kuhati dušu, sred velebnih palača od istarskog i bračkog kamena, opijaju zvuci prezimena-pjesama.

"Tajnoviti svijet od "DA".

"CON NOI!", s nama, kliče Studentska desnica.

Odilo Globotschnik, osobni Hitlerov prijatelj, nacist, krcao je antifašistima groznu tamnicu Coroneo, strahotnu Rižarnu, slao Istrane, Primorce, Tršćane u Dachau, Flossenburg, pasji sin, slavo-italo-njemačke kulture. Švabe tu izdavali "Adria Illustrierte", pokušavali uvesti novac "Adria Krone", objesili pedeset i jednoga tršćanskog antifašistu o kolonade čipkaste palače Rittmeyer.

Desnica i danas viče na fojbe, na poratne egzekucije fašista i kolaboracionista po skraćenome postupku.

Paklenski ih svrbe četrdeset i dva dana jugoslavenske vlasti na proljeće 1945., kao i borba za status Istre i Trsta do Mirovnog ugovora u Parizu 1947., od Memoranduma o suglasnosti u Londonu, do Osima.

Reče austrijski konzul u Trstu Franz Pernegger: da Austrija gaji žive simpatije za Trst, ali da ne treba zaboraviti kako između tijela i kaputa stoji novčanik.

Kaže Pajetta za Trst: "Njegov promet, njegov kampanilizam, što se iskazuje čak u "indipendentizmu" uvijek su bili vezani uz svojevrsni kozmopolitizam..."

Ta tragikomika, ako ćemo pravo, ta burleska kapitalno-imperijalno-sitnoburžujska, ta međuetnička fanfaronada tršćanska, i uopće julijskokrajinska, i uopće jadranska ("Jadran je tek rijeka što se uliva u Sredozemlje") tako se fino odslikavaju u kadenci historijskog bojnoga krstaša "Viribus unitis". Sagrađen u brodogradilištu tršćanskom San Marco godine 1911. Sagradili ga naši ljudi. Zaplovio, posada - mahom naši ljudi. Potopili ga naši ljudi 1918., u Puli. Čiji to "naši" ljudi? Naši ljudi s ovih prostora, internacionalnih nacionalnosti, dok su se amo vijorile austrijske, talijanske, jugoslavenske (tada zakratko) zastave.

Osim jeansa, finih sireva, ravijoli, kaneloni, presvlaka za automobilska sjedišta i tričave politikantske literature, što možete danas još kupiti u Trstu?

Od milijun do milijun i pol lira stoji dobra slika dobrog tršćanskog slikara – Spacala, Righija, Devette, Bolaffija, Barisona. Crtež Palčića ili Cernea – oko 200 tisuća lira. Stolice, lusteri, komodice empire ili biedermaier – 200 do 500 tisuća lira. Srebrni kandelabri, cukerijere, kafetijere, vaze – od 200 do 800 tisuća lira, stari satovi na klatno – oko 150 tisuća lira.

Hoće li Trst Mitteleuropu, hoće li ona njega, postoji li ona, s vragon, izvan uobrazilje tršćanske? I dok se održavaju balovi ala habsburgiana, dok mladež tršćanska ide ća, dok se gomilaju automobili s obje strane granice, prema mesu ili trapericama (vele, prošla im moda), mladi Trst valjda će moći znati naći ishoda...

Stereotipi postaju arhetipi na Jadranu, još od kad je Chateaubriand u doba Napoleona u Trstu zapisao; "poslije ovih plaža dolazi barbarija". Na tome je izgrađen "šćavunski sindrom" Trsta. Protiv toga je s naše strane lansiran stereotip; "Talijani fašisti". Samo što se uz te stereotipe stvorio i novi rasistički sindrom – hrvatsko-slovenski.

Moramo se svatko pozabaviti svojim problemima; onako kako se ovih dana Poalo Rumiz obračunao s 10. februarem i tršćanskim paradoksom!

"Famiglia christiana" pisala je 2004.: "knjiga "I CAMPI DEL DUCE" želi se suočiti s neriješenim problemima u sjećanju i svijesti Italije… Trebalo bi je unijeti u školsku lektiru".

Sam autor, Carlo Spartaco Capogreco, na dirljiv se i direktan način i osobno suočava sa "izbrisanom poviješću" u kolektivnoj memoriji Italije; osobno će postaviti prvu talijansku spomen ploču na Rabu 1998., te dajući svojim sinovima naša imena Mirko i Ivo!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast