Sredinom tjedna bila je promocija dokumentarnog filma o Stanku Hautzu, vitalnom 91-godišnjem Puležanu, koji je život posvetio pravnoj (vrhunskoj) karijeri i gajio izvornu entuzijastičku strast za nogomet. O tome ćemo uskoro, a ovaj put bih se zadržao na dvojicu među brojnim gostima u dojmljivom ambijentu Kinema Puba. Moglo bi ih se okarakterizirati kao staru gardu sportske i ine Pule, a u okruženju niza domaćih ljudi iz starijih generacija, svi smo se zajedno osjećali kao da se kotač vremena vratio unatrag. Luka Belić će početkom prosinca navršiti 87 godina. Djeluje mlađi, valjda i zbog ogromnog staža u sportskom životu Pule. Kako kaže i Hautz, rad u sportu je težak, pogotovo u teškim ekonomskim vremenima (dakle uvijek u Puli i Hrvatskoj), ali stalno funkcioniranje sa sportašima doprinosi održavanju mladenačkog duha i energije. Belić je imao velikih utjecaja u razvoju pulskog sporta od 1960-tih. I razumljivo je što nerijetko osjećam dozu gorčine kada se požali da ima ljudi koji često izvrću činjenice iz povijesti. U mnogim važnim fazama sportske Pule bio je akter i logično je da ima izvorna saznanja. Pričao je o tome i u jednom davnom nam intervjuu za ovaj list. Bio je jedan od utemeljitelja Saveza za fizičku kulturu Pule, koji je do tada kaotičnom sportskom funkcioniranju u gradu donio red i bolje uvjete. Do 1960-tih godina nisu postojale dotacije za sport, i kada su se one napokon uvele, Pula je 1966. dostigla proračun od 250 milijuna ondašnjih dinara. Bio je to značajan novac za ono vrijeme, moglo se pomoći klubovima, stvaranju uvjeta. Uzlet sporta u Puli bio je očit. Boks je ušao u prvu ligu, kao i hrvači, košarkaši u drugu ligu, kao i nogometaši. Belić je bio jedan od glavnih aktera u dogovaranju fuzije Pule i Uljanika, nakon čega je 1961. godine nastala Istra.

Nažalost, privredne reforme u Jugoslaviji 1967. godine dovele su do bitne preraspodjele sredstava i sport Pule ostao je na deset puta manjem proračunu, 25 milijuna dinara. To je bio takav šok za sve sportske programe grada, za daljnje osnivanje radničkih i školskih sportskih društava, za održavanje objekata. U kontekstu novijih vremena i šutke prihvaćanja, čini se teško vjerojatnim za Pulu da su sportaši tada u bitno težem društvenom i političkom životu, štrajkali i glasno iskazivali svoje nezadovoljstvo na okupljanju u Circolu. Počeli su se SFK-a i klubovi snalaziti da stvore novac. Otvoren je kafić u Pattinaggiu, promoviran prvi organiziran turizam na Fratarskom otoku. U drugoj polovici 1960-tih Pula je izgradila prvu automatsku kuglanu u Jugoslaviji, a uspjelo se uz podršku Istragrađevnog i direktora Grge Dodića natkriti Pattinaggio. Tih 1960-tih Pula je s velikim entuzijazmom živjela sportske iskorake, a tada je bilo registrirano čak 10 tisuća sportaša. Luka Belić će s ponosom kazati da je bio i jedan od ključnih ljudi izgradnje Doma mladosti. Dvorana koja se, kao i zgrada ginekologije (danas dio nove Opće Bolnice) gradila samodoprinosom (1972-76), i koja je bila uvrštena doslovno u posljednji trenutak u plan gradnje. Da nije, tko zna bi li ikad Pula dočekala takvu dvoranu.

Dio tog našeg ovotjednog ćakulanja u Kinema Pubu oplemenio je i Mladen Živković. Nekoć vrsni košarkaš i svjedok tih vremena. Igrao je Žika 17 godina. Prvi put je došao u Pattinaggio 1958. sa 12 godina, kada je to bilo otvoreno igralište. I to sa zemljanom podlogom, tek kasnije su postavili asfalt. Bio je među glavnim talentima Severove škole košarke, koji je bio lider u onoj povijesnoj generaciji Istragrađevnog, dva puta u prvoj polovici 1970-tih na pragu prve jugoslavenske lige, i kratka za par koševa (bodova). Sjajan strijelac, jedne sezone imao je prosjek u drugoj ligi od 28 koševa po utakmici, i to, nota bene, kada nije bilo trica. U jednoj od uobičajenih periodičnih faza financijskih kolapsa sportske Pule, otišao je (za odštetu) 1967. zajedno s Jelovcem i Kolarevićem u prvoligaški Oriolik iz Slavonskog Broda. Afirmirao se u ligi koju se tada smatralo najboljom svjetskom ligom izvan Amerike. Zvao ga je Partizan, ali je prihvatio poziv Jugoplastike, gdje je trenirao sa Skansijem, Tvrdićem, Šolmanom, Macurom i drugim znanim majstorima. No, iz Pule ga nisu puštali i ostao je. Kaže srećom, jer mu se nije išlo iz grada gdje je, kako je uvijek volio naglasiti, potpuno ispunjen kao obiteljski čovjek, ali i sa svim blagodatima života u Puli. Prema nekoj procjeni u 17 godina karijere postigao je oko 15.000 tisuća koševa i znao je podsjetiti na Gvida Pletikosu. Kad smo ga mlađi novinari pitali tko je taj, uzvratio bi da je to jedna od boljki Pule, da ne pamte odnosno ne njeguju memorije svojih zaslužnih sugrađana. Pletikosa je, kaže Živković, bio jedan od najboljih šutera u bivšoj državi, i jedan od tri starija igrača (uz Perdeca i Crnoborija) kojeg je Joža Sever zadržao u kadru dok je stvarao najjaču generaciju Istragrađevnog. Žika danas ima 78 godina i on, dakle, djeluje mlađi. Nažalost, kao i za sve nas koji smo u ili oko sporta, stare su mu teze o boljkama Pule također vitalne. Aktualne.

- Ovdje su uvijek bili krivi oni koji rade i trude se nešto u sportu učiniti. Tako se stvarao alibi onim koji mogu, a ne žele pomoći. Uvijek problem financija u Puli, za razliku od drugih gradova. Imali smo talente, samo je u vrijeme Jelovca trenera šest tih igrača završilo u SAD-u, Nicević u Cibonu, Čubrilo u Partizan. Da je bilo sluha u gradu, moglo ih se zadržati. Sport je ogledalo ovog grada, u kojem se ljudi stalno međusobno svade i ne znam kako se tako može naprijed. Pogledajte Pulu iz povijesnih knjiga. Grad je bio čudo. Austrija je napravila svjetsku luku, imali smo tramvaje, kulturne visokovrijedne programe, bili smo grad gospode, a danas? Srce me boli proći obalom, imamo rajsku rivu koju smo pretvorili u septičku jamu, umjesto da bude naša recepcija i dobrodošlica strancima u gradu - rekao je Živković.

Ovaj citat je, da ne bude zabune, iz 2003. godine. Je li aktualan, procijenite sami. Živković mi je ove srijede spominjao kako ne može vjerovati da se ne može stvoriti više sredstava za sportaš(ic)e grada i Županije.

- Imamo tri najmoćnije turističke tvrtke u državi pa i šire. U Istri se stvaraju prihodi u milijardama, zar je tako teško izdvojiti nekoliko milijuna za društvo i sport, da mladi ostanu u Istri, da se stvaraju tradicije sporta i zabave, pozitive i ugode zajedničkih doživljaja.

Eh, Žika, teško je očito sve u ovom kraju kad su sportaši u pitanju. Iste večeri, kada smo se pozdravili na kraju lijepog druženja "starije Pule", eto zgodnog poklapanja, javio se porukom još jedan "inficirani" entuzijazmom za sport. Ivica Bolković desetljećima je generator ženske košarke i navijač svih sportova u gradu. I kad god se žali kako nema sluha, obično znam da je posrijedi samo novo mu punjenje entuzijazma i nastavak rada za sport. Jedan od onih koji konkretno radi. Dakle, spomenuo sam više puta u ovom tekstu, u različitim kontekstima Pattinaggio, sportski centar u i oko kojeg je Pula puno toga živjela kao razno borilište, plesnjak, koncertni podij, školska prvenstva, tjelesni odgoj srednjih i inih škola. Mjesto sastajanja, druženja, školskih ljubavi, sportskih začetaka i bezbroj velikih sportskih doživljaja. Toliko toga da je ime "Mirna" djelovalo kao zafrkancija svim nemirima oko tog objekta, pozitivnih i negativnih. Kažu da mnoštvo "idejnih projekata", a kojih smo svjedoci ovih mjeseci, znači da su ubrzo lokalni izbori. No, uvijek tinja nada kako će pored svih tih "političkih parola" oko realno malih (kažu mnogi, mrvica) priloga sportu, negdje biti ipak konkretnijih epiloga. Ivica Bolković je, uz Deana Ilića (vrlo uspješni judo stručnjak) iz Pula Sporta bio važan akter stvaranja idejnog projekta "novog" Pattinaggia. Oni su postavili temelj projektnog zadatka, a struka idejni u kojem je sve definirano. Ilustracije budućeg vizure Pattinaggia djeluju mi impresivno i funkcionalno. Barem na "papiru".

Dakle, imali bi glavnu dvoranu koja će zadovoljiti međunarodne kriterije (44x24m) odnosno sa skupljenim tribinama (za 395 mjesta) 44x30. Tako će se moći igrati rukomet, košarka, mali nogomet i odbojka. Uz kompletno rješenje sustava grijanja i hlađenja, tu su uredi za sve klubove, 4 svlačionice, skladišta, sala za sastanke, medicinski punkt, a sve opremljeno i za osobe s invaliditetom. Glavna dvorana imat će opciju korištenja dvodijelno, (22x30), tako da mogu istovremeno trenirati dva kluba, i u jutarnjim satima dvije škole odraditi satove tjelesnog odgoja. Dvorana za judo sa svlačionicama imala bi 11x14,5 metara. Uz to ostalo bi koturaljkaško igralište današnjih dimenzija, ali bi novost bila što bi bilo natkriveno. Uz fitness dvoranu, ugostiteljski punkt, bitno je napomenuti da bi se srušio okolnii derutni zid te sačuvale ladonje. Ispod koturaljkaškog prostora je predviđen parking koji bi zadovoljio standard potreba u odnosu na broj gledatelja. Djeluje zbilja ljepotica "Mirna". Od idejnog do ostvarenja put je dug, po troškovniku, 18.3 milijuna eura sa PDV-om. Moguće je to nešto i smanjiti izostavljanjem nekih sadržaja. Tražit će se i vanjsko sufinanciranje iz raznih fondova. Kako god bilo, dobro zvuči da bi se kroz 3-4 godine moglo i ostvariti. Nada ionako ništa ne košta, a barem trenutno grije u vremenu bure. I svih naših bura.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast