Arhitektura jedne iluzije, jednog razočaranja (u tu iluziju, i sve ostalo!), ujedno tvori procese razočaravajuće mentalno-emotivne arhitekture 19. i 20. stoljeća, a jedna i druga pojava idu - srećom po nas, njihove protagoniste – već u red arheologije naših pasatizama. Ovdje se (opet) stvara dubinski sloj plurikulturalnosti, i to rekao bih intuitivno, kao u drevna vremena; to je vitalni proces odozdola prema gore.

On je najčešće nasuprot trendu političkog, medijskog pa i akademskog vrha, retorički otvorenog, ali de facto ukopanog u psihopatološke patriotske rovove na Soči 1917. i 1943. godine. U tom procesu vidim šansu ovog pograničja, a nikako ne u schengenskim barijerama i nacional-etatističkim ksenofobijama i klaustrofilijama. I dok Pjesnik i Parlamentarac i Opinion-Maker uzbuđeno i uzvišeno brane nacionalni interes na toj Soči, tzv. Mali čovjek stvara europski ambijent!

Rino Alessi "Trieste viva", Giani Stuparich "Trieste nei miei ricordi", Liliana Bamboschek "Al Mio Carso con rabbia", Paolo Zoldan "Poesie patriottiche", Elvino Tomasini "Pola addio!", Fulvio Chiopris "Calvario adricatico"... ljepuškasta prodavačica u knjižari "Svevo" uvijek me čudno gleda – jedan "titino" kupuje njihove knjige. Zar mi ne kupujemo samo krpice u "Balkantexu" i "Champion" svjećice u "Auto-stile"?

Izlaže Fulvio Monai, a Fulvio Tomizza vodi me na otvorenje izložbe. Upoznajemo se, Monai – Puljanin do 1947., Rakovac – Puljanin od 1947., usiljeni smiješci prikrivaju nelagodu pod bljeskom svjetala i kamera tršćanske "Telequattro", u zapanjenome oku dame u krznu čitam indignaciju, gnušanje – "un S'ciavo tra noi?!".

Velim Rossetiju, sekretaru KPI mladolikome, "hoće li tršćanski komunisti nešto učiniti za klasnonacionalni revival Tršćana Hrvata?". Revivals su ionako u modi?!

Kaže mi Guido Miglia, manje danas piše "la mia gente" (moj narod, moji ljudi) za Istrane, da on želi doprinijeti prijateljstvu Italije i Jugoslavije, a tako i napisa nekoliko članaka u "L'Arena di Pola" (emigrantskom listu koji izlazi u Gorici, njihovoj) i u tršćanskome "Il Piccolo".

Volim Trst s jeseni, ne volim nabusitu oporost buržujčića što se ruga S'ciavu koji jede gulaš u pet ujutro i cjenka se za par čarapa, a volim i miloga toga burgera što od jugovićkih umašćenih snopova dinara kupuje finu talijansku "lancia flavia" berlinskomodru (ako ima takve boje), i pored službene tablice stavlja crven-bijeli-crveni austrijsku trobojku s habsburškim dvoglavim orlom.

Trieste, resti sempre una citta nostra!

Sve ih pomesti glasanjem i metlom!

Bavarsko-riječka autocesta zaobići će Trst!

DC + TITINI = Morte di Trieste.

DC – TTT: Ha Tradito, Tradisce, Tradira.

Zona B = TLT.

Bodu oči natpisi s tršćanskih zidova, desna "Lista per Trieste" vlada općinom, premda joj se izglasalo nepovjerenje, zanoseći se onim što im mi nuđasmo prije trideset godina – tršćanskom državom.

"Maćehinska Italija, neprijateljska Jugoslavija, obnemoćala Austrija, nezainteresirana Europa".

Bez zaleđa, Trst je izgubio značaj važne sredozemne luke, tuče ga Genova, tamo, tuku ga Kopar i Rijeka, amo.

"Naopaki historicizam", je li u tome izlaz? Kada nemaš hinterland, sanjaš da si "komadić carstva ovješen između mita i ideologije, politike i kulture".

Citta italianissima! Zašto nas zeza Madrepatria?

Šteta što su skinuli one izbjegličke barake u San Sabi, bile bi sjajne kao butige za Šćavune, zar ne sior Cecovini? A djed mu se, postolar i Slovenac i Čehovin imenom, spustio amo ne baš tako davno.

Manlio Cecovini, gradonačelnik Trsta, mason od prvih u Trstu (premda, jadna, masonerija nije ni sjena svojih negdašnjih dana), sovrano e gran comendatore del rito scozzese Italiano, advokat i publicist, krupna zvjerka tršćanskoga Rotary cluba, bje oficir prošloga rata ratujući u Albaniji, općinski funkcioner u Trstu pod Nijemcima potom, a i pod anglo-američkom upravom, istupio iz liberalne stranke kao protivnik Osima. Masonski "Circolo Gymnasium" stoluje danas u Ulici Sv. Nikole 30. Bili su desna ruka fašistima do 1925., a poslije zabrane neki su u Trstu pocijepali članske karte i prišli fasciu, jedan od poznatijih bio je Cosulich, Lošinjanin, krupni brodar i iredentista.

"Mia, mia terra, non piu mia", plače Giani Stuparich poslije rata, a mi amo: "Mia, mia terra, finalmente mia!".

Trst bi plovio u budućnost sjećajući se povijesti.

"Grad drag srcu svih Talijana".

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast