Hoću, naime reći, s ovim možda ne baš primjerenim i nimalo poetičnim "naturalizmom" iz ratnih zapisa talijanskih i hrvatskih ratnih reportera iz Istre od 1943. do 1945., te s vlastitim djetinjim fiksacijama povijesti, krvave i konkretne; da je i posve ljudski što se dan današnji te bolne stranice povijesti, kako u Italiji, tako u nas, čitaju s toliko strasti, pristranosti, subjektivnosti, stoga, eto, do dana današnjeg ni talijanska ni hrvatska i slovenska historiografija nisu istražile te bijele stranice istarske povijesti 20. stoljeća, zapravo - crne i crvene stranice...

Međutim, ako bismo sažimali 20. stoljeće, ipak se na koncu konca, kao i uvijek u povijesti, doduše, znade da nju pišu pobjednici, ali jednaka povijesno-psihološka kolektivna stanja svijesti za istu povijest razaznaju pitanja zločina i kazne. Napisat će znameniti talijanski književnik Elio Vittorini još za rata, u povodu strahotnih savezničkih bombardiranja Dresdena, Berlina i drugih njemačkih gradova, da njemački narod mora biti kažnjen, jer je to ljudski i Božji zakon, jer i Biblija poznaje kaznu i osvetu kao zakonske i kao moralne kategorije ljudske historije...

Sredinom sedamdesetih godina bio sam nijemi svjedok "rasplitanja povijesti", ove naše konkretne povijesti na granicama, u jednom efemernom događaju, ali tako važnom za nas tamo na zapadnome graničju, na trograničju etničkih oceana europskih - romanskog, slavenskog i germanskoga, važnom osobito za romansko-slavenske odnosno hrvatskoslovensko-talijanske odnose.

Za nama je bio onaj strašni potres u Furlaniji (nakon kojega se ta pokrajina i razvila), za nama je bio Osimo, kada i zbog kojega u Trstu nastaje stranka Lista per Trieste - s programom rušenja tog sporazuma iz "ekoloških razloga", da ne dođe do zagađenja Krasa. Zapravo se Trst, prvo, prestravio masa balkanskih koje bi došle raditi u nesudjenu industrijsku zonu i ugrozile talijanstvo Trsta; i drugo, tako se Trst usprotivio formalnom uređenju granice...

Bio sam i svjedok i sudionik borbe za Istru - jasno, nimalo važan svjedok i "protagonist" - u četvrtoj godini života, 1943. godine, kada je buknuo svenarodni ustanak, niti imalo važniji četiri godine kasnije, 1947., kada je ta borba okončana Mirovnim sporazumom između Saveznika (među njima i Jugoslavije) i Italije kao jedne od sila Osovine.

Ipak, u meni su fiksirane slike povijesti u kojoj sam ne baš osobito svjesno, ali zato s tim većim žarom, i osobno sudjelovao. Sjećam se kako nam, uz prkosnu i lijepu pjesmu "Oj Mosore, Mosore", pomažu u žetvi bijesni Dalmatinci iz 4. armije, na ljeto 1945., jarosni i tužni, jer su morali napustiti oslobođene (za nas ovdje), odnosno osvojene, okupirane (za Talijane) najvažnije gradove dotadašnje Julijske krajine, Trst i Pulu.

Posve je svježa u meni slika dočeka Savezničke komisije kod Baderne, na raskrsnici cesta Poreč-Rijeka i Trst-Pula, doček u kojem smo jasno dali do znanja da je Istra naša - i točka! "Mi smo se borili, i zato hoćemo živjeti u FNRJ"; taj grafit i danas možete pročitati na Mussolinijevom akveduktu, nedaleko Motovuna.

Dakako da to nije neki osobit povijesni, nego prije pobjednički argument; ali, prvo, imali smo barem isto pravo na ovo tlo kao i Talijani, ali 1918. to nam je pravo porečeno silom oružja i međunarodnog tajnog sporazuma u Londonu 1915. godine; kada su Englezi, Francuzi i Rusi obećali Italiji Istru i Dalmaciju, kao nagradu za ulazak u rat.

I zatim, niz za me koliko pobjedničkih toliko bolnih slika s početka 1947. godine, slika u kojima mi hrvatska djeca istarska već i te kako "stvaramo historiju", rugajući se "iredentisitima" i "neofašističkoj bandi", sirotinji kakva smo i sami bili, koja u kamionima, autobusima, konjskim zapregama napušta Pulu. Zatim prve slike Pule, rujna 1947., u koju među prvima doseljavamo; divne Pule, iako teško razorene savezničkim bombama, gospodstvenoga grada rimskih hramova, mletačkih palazzetta, razmetljivih austrijskih palača.

I danas prepoznajem onu zebnju koju sam osjetio u djetinjem srcu, bila je ona uvjetovana posve pustim gradom, gotovo svi su otišli. Naposljetku, slike s jeseni 1953. godine, kada selimo u Zagreb, i tu bacamo kamenje na zapadnjačke konzulate pjevajući "Zona A, Zona B - bit će naše obadv’je"; a nekoliko mjeseci kasnije, 1954. u Londonu, potpisan je Memorandum o suglasnosti, Zona A pripada Italiji, Zona B nama.

Kada se uz veliku pompu 1975. godine dogodio i Osimo, smatrao sam da je veliko romansko-slavensko razgraničenje i "pospremanje povijesti" neopozivo dovršeno. Rekoh tada, 1975. godine, istome barba-Ivi Mihoviloviću, za njegovim stolom u "Kavkazu" (ne znam da li je itko igdje osim barba-Ive južno od Beča imao vlastiti kavanski stol?) "no, konačno je gotovo, barba-Ive, s Talijanima smo se dogovorili".

"Dragi Vi! Nikada se Italija neće odreći Istre", rekao je uz ironičan osmijeh. Malo potom, iste 1975. godine, tih istih dana 1975. zatekao sam se u Dolini, pored Trsta i čuo drugu stranu ove iste priče o granici; jedan mi postariji Slovenac rekao da su se najprije napili od veselja kad je umro "caudillo" Franco, a zatim od tuge "ko ste podpisali to v Osimu", naravno, jer su znali Slovenci tamošnji da sada zanavijek ostaju u Italiji...

(Nastavak u sljedećem broju)

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast