Senti ti ebece, ancora una volta e ti vedera- Zapamtio sam taj njegov gard prznice, kad sam si dopustio, više slučajno zbog neravnog terena, da mu pošaljem loptu kroz noge. Bile su to 1980-te, toliko drage godine tadašnjim mladim generacijama. Bio sam u Uljaniku, tada županijska liga, trener Ivan Pržiklas, jedan od talentiranih veznjaka Istre iz 1970-tih. Igralište u Vodnjanu bilo je blatnjavo, hladno vrijeme, a domaće »viole« baš napaljeni na nas. Jedan od njih, uporan i snažan, Pastrovicchio, stvarao nam je puno problema. Mi kao favoriti, a ono ćorak.

Razbili su nas kao nitko te sezone, u kojoj ćemo izboriti ulazak u viši rang. U tih 4:1 sudjelovao je i Guido Vodopija. Veznjak, agilan, agresivan, dobre tehnike i uvijek nabrijan. I negdje u drugom dijelu, ono što je izrekao (uvod) je i pokazao na djelu. Primio sam loptu negdje na centru i dok sam se uspio okrenuti uletio je po blatu i odbacio me u lokvu vode blizu linije. Naravno da je bilo smijeha na tribinama, jer je Guido još nešto dobacio po domaću, dok sam pokušavao ukloniti blato iz očiju, mokar do kože. Na kraju utakmice, pred starim svlačionicama, udaljenim od igrališta, iza rukometnog betona, prišao mi je, zagrlio me i na tečnom domaćem dijalektu tumačio da nije namjerno.

Od toga dana pa sve do njegova odlaska, Guido Vodopija je uvijek bio tamo. Igrali smo veteranske utakmice, iznova isti gard u igri, ali stalno prijateljski nastrojen. Pričali smo istrovenetskim dijalektom i u tome sam uživao jer me podsjećalo na djetinjstvo, oca, njegove generacije i druženja, kao i na mnoge dobre ljude koje sam kroz nogomet upoznavao u Istri. Sve je teže čuti danas taj »jezik«, jer starije generacije odlaze, a novije su sve zaokupljenije »tehnološkim jezicima«. U spomenutim dekadama utakmice koje smo igrali u Vodnjanu, Galižani, bile su prilike da u druženju u trećem poluvremenu, u njihovom Circolu, kako je uvijek ponavljao Mario Moscarda, živimo tu atmosferu naših starih. Dijalekt, briškula, trešeta, buon vin, canto. Ah che bei tempi.

Puno se toga mijenja oko nas. Tako život ide, jer svijet diktira ritmove. Malo je, sve manje vremena stati i uživati trenutak, riječ, dijalekt, partiju trešete, storije koje se prenose s koljena na koljeno. Ili je možda i tih prenošenja sve manje? Uvijek je, govorili su mudri ljudi, sve stvar ljudi. Kako se oni postavljaju, tako će biti. Ukoliko držiš do sebe i svojih, promicat će se te vrijednosti i tako zasluživati respekt drugih. U više sfera života nekadašnje Pule i okruženja, proteklih tjedana bili smo tužni zbog vijesti onih koji su, svaki na svoj način, doprinosili identitetu okruženja.

Sven Dukić je bio šef parade 1980-tih s AT Clubom, gdje me pozvao da se pridružim ekipi tada super popularne emisije. Daleko izvan okvira Istre, kao preteča formata u kojem su vrhunska glazba, opušteno vođenje i koautorstvo slušatelja bili velika novost. To je bio Svenom izum, kojeg je Arenaturist, gdje je radio u »zabavi«, uz veliku podršku Vlatka Damaške maksimalno promicao. Sjećam se kako je Sven bio uzbuđen kada bi se Damaško i njegova ekipa iz »prodaje« vraćala iz inozemstva, jer je znao da dolaze najnovije singlice i longplejke. Imao ih je samo AT Club i bile su pod ključem. Sven nas je naučio na visoke standarde emisije, jer je svojim djelom u industriji zabave stekao puno prijatelja i respekta, a zbog čega su u emisiju dolazila najveća imena ondašnje estrade, sa svih prostora bivše države. Sven i Armando (Opassi) bili su original tandem izvornog AT cluba, toliko kvalitetan i uigran, da smo ostali djelovali samo kao blijeđe kopije. Armando je bio »onog« dijalekta, istrovenetskog, ali njegov talijanski u emisiji bio je kao da slušaš voditelje s RAI-a i brojnih stanica Apenina. Klasa.

Sven Dukić volio je nogomet, pratio ga je i često smo pričali o reprezentaciji, Modriću i Milanu. Veliki milanista. Sudbina je htjela da nas u kratko vrijeme napusti i njegov prijatelj Valter Kiršić, koji je u tom promotersko-menadžerskom poslu bio »pionir«. Na stranu što je bio referenta točka organizacije planetarno slavnih glazbenika u Areni. Kiršića smo svi u tim dekadama znali kao autora tadašnjih super posjećenih zabavnih večeri na terasama Arenaturista, neovisno o kojem se izboru ili igrama radilo. Djelovao je tada kao čovjek sa stranih televizija, druga dimenzija ležernosti, osobnosti, besprijekornog znanja brojnih jezika i gospodskih manira.

Mnogi su stvarali ovdašnje identitete svojim znanjima, vještinama, konkretnim djelima. I nisu to morali biti nužno poznati ljudi, u svijetu nacionalnog okvira estrade ili medija, sporta ili drugih više javno istaknutih djelatnosti. Kad u nečemu ostvarite takve iskorake i dolazite u kontakte s velikim imenima neke djelatnosti, shvatite da se to uvijek može koristiti da ih se približi ovdašnjem okruženju. Svi su oni, uz svoje vrhunske dosege u profesiji kojom se bave, iznad svega i uvijek ljudi kao i svi obični smrtnici. I kako su većinom oni s kojima sam imao priliku upoznati se i družiti, ostali vezani za ove prostore, jednostavnije se zaključuje da to nije stvar samo tih pojedinačnih kontakata. Da je do toga onda dođu, otpjevaju, odrade neku akciju i odu, s istom pričom negdje drugdje. No, ovdje su brojni kupili nekretninu, dolaze na odmor, vjenčavaju se, stignu na koncerte u Arenu, iznova se vraćaju i šire krug ljudi s kojima se druže i funkcioniraju. Eto, takve evolucije ukazuju na doprinos tzv. običnih ljudi koji obitavaju ovaj prostor i stvaraju takvo ozračje da se drugi dobro osjećaju. Jedan od tih primjera je svjež, u Banjolama, gdje se igrala šesnaestina finala kupa, domaćina s Dinamom, i gdje je sve toliko bilo pozitivno na svim razinama (igra, ambijent, domaći igrači, organizacija, utisci gostiju iz Zagreba) da čovjeku na kraju bude žao da se utakmica i taj dan ne ponavljaju. Sjedeći na tribini s kolegom Vidulinom, kojem (Kanfanarac) prirodno dođe pričati po istarski, bio sam okružen brojnim ljudima iz Banjola, Medulina, Pomera i drugih mjesta koji su pričali po domaću. Kao da se ovdašnji svijet vratio 3-4 desetljeća unatrag.

Jedan šinjor koji je nedavno preminuo bio je oličenje svega toga domaćeg. U radu, u sportskom poimanju, u širini pogleda na život, u pristojnosti i iskrenoj skromnosti. Dogovarali smo se već prije kako ćemo porazgovarati o njegovoj bogatoj sportskoj priči, jedinstvenoj po duljini, intenzitetu i vrijednosti. Nažalost, borba s teškom bolešću nametala se kao prioritet. Luciana Marinija, čovjeka gospodskih manira, upoznao sam upravo u godinama koje evociram u uvodu, s Guidom Vodopijom, Pastrovicchiom, Chiavalonom i drugim dečkima NK Vodnjan. Tada ih je vodio nekadašnji napadač Istre iz 1970-tih, Dušan Jovanović.

Marini je bio tada, kasnije i sve do svojih posljednjih dana, lice sporta, društvene zajednice, mentaliteta Dignana. Bio je sportski prisutan skoro 53 godine kao igrač, trener i sudac rukometa. Inicijator osnivanja RK Galižana. Entuzijasta šaha. Savezni rukometni sudac u bivšoj Jugoslaviji, respektabilan i pozivan da sudi i u Italiji. Bio je 18 godina tajnik NK Vodnjan. Sve to vrijeme bio je glas svoga okruženja i pisao je izvještaje za La voce del popolo i Glas Istre, pa pomagao i nama u SN, a sve sa željom da njegovi klubovi, njegovi igrači i Vodnjan uopće, budu prisutni u javnom rakursu.

Dobio je nagradu za životno djelo u Vodnjanu prije 15 godina, priznanja je dobio u hrvatskom i talijanskom sportskom prostoru. Luciano Marini bio je pravi Istrijan i čovik domaćeg štiha, dakle nenametljiv. Vezan za ovdašnje vrijednosti i identitete. Sa sinom Morenom, dok je mogao, bio je prisutan u loži »Drosine«. Bio je veliki navijač Istre, kao što je simpatizirao Fiorentinu jer je, eto, imala ljubičaste dresove kao i njegov Vodnjan. Ljudi kao Luciano Marini su ona snaga koja je u svojoj domeni istarsko okruženje (u)činilia prepoznatljivog mentaliteta, pitomog okruženja, ali i držanja do svojeg. Bez galame i velikih fraza, ali s pristupom da im djela prate riječi.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast