Kako se dakle priča odvila sada je poznato. Prvi puta nakon više dekada u natjecanjima HNL nacionalne razine dogodilo se da istarski poluotok nema niti jednog suca na službenim listama prvog, druoge i trećeg najvišeg ranga! U najmanju ruku čudno, a u logičkom smislu jasan pokazatelj očajnog stanja u sudačkoj problematici Istarske županije. U tom kontekstu prošlih se dana čulo oprečne odjeke iz službenog upravljačkog dijela županijskog saveza (NSŽI) i sudačkog dijela s jedne strane, i sudaca s druge strane. Upravljači na dužnostima (tajnik NSŽI Fonović, predsjednik Komisije sudaca i instruktor Tomišić) prozivaju upravo suce da su većinski sami krivi što je Istra nestala sa sudačke mape. To je statusno kontradiktorno, jer oni koji upravljaju sustavom imaju najveću odgovornost za njegovo funkcioniranje. Suci su jedna od tri najvažnije komponente igre, pored igrača i trenera. Kazati da Savez, odnosno sudačka Komisija, ne mogu ništa ili malo, to je slično kao da profesori u školi, gdje svi učenici padaju razred, kažu da nisu oni krivi što se to događa i ne mogu utjecati da učenici više i bolje uče. Sudačka Komisija je dio nogometnog saveza, a ne samostalna udruga, pa da se,eto, u pripadajućem Savezu ograđuju što nema sudaca. Umjesno je i pitanje kako to, pored očitog višegodišnjeg propadanja sudačke priče u Istri, nema nikakvih promjena u upravljanju sudačke organizacije, odnosno pokušaja da se stvari promjene.

Nije stvar sada u tome da se stane na jednu, drugu, ili neku treću (koju?) stranu. Nije stvar niti u tome da se u nekoga upre prstom. Uvjerljiv je dojam kako i suci unutar sebe, organizacije, kao i ljudi unutar nogometnog saveza, međusobno najbolje znaju probleme i zašto oni postoje. Stvar je, međutim, u tome da se iznova svaki neuspjeh istarskog nečega, u ovom slučaju nogometne tematike, slaže na police mitova o nesposobnosti ovdašnjih ljudi. Da li stvarno netko vjeruje kako može uvjeriti argumentima javnost kako u Istri nije moguće razviti prvoligaškog suca, recimo na razini dijela »fenomena« koji spadaju u glamur grupu Elitni suci? Zar su bivši, sadašnji i potencijalni novi mlađi suci toliko bezvezni da ne mogu postati niti suci trećeg ranga (SuperSport Druga liga)? Zar se u brojnim selima s par stotina stanovnika širom Hrvatske mogu razviti »elitni« a u Istri, s 210 tisuća stanovnika ne mogu niti prosječni suci? Ova su pitanja retorička, naravno.

Ovosezonski debakl sudačke Kkomisije i NSŽI-ja kao krovne organizacije nije se dogodio u par dana. Ovaj epilog, u eri nikad dubioznije kvalitete suđenja na nivou države, ukazuje na višegodišnji nerad i posljedični nered u sudačkom miljeu Istre. To što se osipaju redovi i odustaju mlađi suci određenog potencijala, vrlo jasno potvrđuje da unutar Županije odgovorni upravljači ne rade dovoljno, a pogotovo ne kvalitetno. Čudno je da se zbog toga nitko u NSŽI niti ne uzbuđuje i lakonski prebacuje krivicu na suce, njihovu lijenost, neznanje, neozbiljnost, nezainteresiranost i slično. Dojam je kao da nekome odgovara da suci iz Istre ne napreduje. Prije više mjeseci pričali smo s Marinom Vidulinom, koji je jedini Istrijan koji je bio na službenoj listi prvoligaških sudaca (14 godina, i kao VAR sudac), a danas je kontrolor suđenja na listi drugog i trećeg ranga. Bio je voljan nešto značajnije promijeniti u Istri i uhvatiti se u koštac s problemima. Pričao nam je tada o treninzima, edukaciji sudaca, mentoriranju i praćenju njihova razvoja kako bi osjetili podršku, osiguranju sponzora za bolje uvjete, video analize i sve slično što je inače normalni alat i metodologija. Nije htio kazati zašto je odustao, ali prilično je jednostavno zaključiti da je shvatio da takav pristup, ili barem donekle takav sada, a onda kroz vrijeme još intenzivniji, ne zanima one koji odlučuju. Previše je to talasanja i prema »centrali« u Zagrebu, koja ima svoje strategije i kako to pokazuju djela, fućka im se za istarska sudačka pitanja. Zato se i dogodi, primjerice, da u optimalnom razdoblju za razvoj domaćeg suca, a to su zimske pripreme u Istri, kada ima mnoštvo utakmica i može se »trenirati« u ozbiljnim utakmicama, dolaze arbitri iz svih dijelova Hrvatske. I oni borave na pripremama u Istri, plaćeno im je sve, sude i napreduju.

U tako destimulativnom sustavu, gdje preostaje samo suditi unutar županije, i gdje se onda suce doživljava kao »nužne aktere« za odrađivanje utakmica, koji to potencijalno zanimljiv mladi kadar ima motiva posvetiti se suđenju. Pogotovo što u Hrvatskoj još nije sazrelo vrijeme (a tko zna kad će) da je kvaliteta suđenja glavni argument napredovanja.

To da Istra nije u stanju razviti suca sposobnog suditi na potrebnoj razini prvog, a kamoli drugog i trećeg ranga, je samo mit. Spada u red prenošenja s koljena na koljeno onih »istina« da se na Poluotoku ne može razviti profesionalni nogometaš niti trenere za »preko Učke«. Pa one teze kako u Istri nikog ne zanima nogomet (sport općenito) jer su svi okrenuti turizmu i biznisu. Pa dekade uvjeravanja da odvođenje djece koja pokazuju kakav takav talent, veće centre izvan Poluotoka, je zapravo usluga koju se čini njima i obitelji, jer se u Istri može samo propasti. Sve su to teorije koje su kroz vrijeme u praksi demantirane. Imate vi ljude i u unutar ovog našeg okruženja, pa od granica Županije na dalje pogotovo, koji su gorljivo promicali tezu da je iluzija podržavati prvoligaški klub u Puli (Istri), jer nikad neće biti održiv. Moglo bi se tomove napisati kako se u vrijeme realnih teških kriza, kada je prijetio nestanak prvoligaškog kluba, eterom gotovo pa slavljenički emitiralo da se potvrđuje tko je bio u pravu. Kao da je i inače u problematičnim situacijama najvažnije pokazati tko je nešto kazao, podržavao, osporavao, a ne da li se nešto može riješiti i u tom pravcu, ako svi imaju isti (opći) interes, zajednički djeluje. Ono, zbilja je teško razumjeti one kojima je to važnije pa u tom smislu stalno ponavljaju i u dobrim trenucima kako nešto »neće valjati ubrzo«.

Ovako ili onako, prije ili poslije, rano ili kasnije, Pula (Istra) ima izgrađen stadion među prvima u Hrvatskoj, ima stabilan prvoligaški klub, ima postojanu navijačku bazu s trendom rasta, ima stabilne omladinske kategorije u prvoligaškoj zbilji, ima na desetine reprezentativaca u muškim, ali i sve boljim ženskim, selekcijama, ima već godinama urednu licencu za HNL i UEFA kupove. Imala bi Pula i Istra, sasvim sigurno i prvi europski izlazak, da se prije dvije godine »sustav« nije uzjogunio i na vrijeme podmetnuo klipove Garcijinoj momčadi, radi »viših interesa«.

Eto, u kontekstu svih tih varijacija vraćam se na temu o istarskih sucima, odnosno očajnom stanju u njihovim redovima. Nije uopće presudno sada kazati tko je kriv ili nije, jer se može prilično nazrijeti po »zapovjednoj odgovornosti, sustavu funkcioniranja i posljedičnim djelovanjima« gdje je izvor problema. Ono što bi se očekivalo da, počevši od NSŽI-ja, odmah pokrenu akcije i reforme te da se u neko razumno vrijeme stvori baza potencijala za sudačke iskorake. Nije dvojbeno da se (i) to u Istri može, nego je uvijek ključno da li se to želi i potom zasuče rukave. Bez fige u džepu i namigivanjem centrali u Zagrebu, prema kojoj je previše servilnosti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast