piše zlatko crnčec
Miris marihuane i osjećaj nebrige
Ilustracija, Zlatko Crnčec (Pexels, Snimio Davor Kovačević)
Svatko od nas tko živi u nekom od većih hrvatskih gradova zna taj osjećaj. Odnosno, točnije rečeno zna taj miris, slatkast i mekan, koji se najčešće može osjetiti u parkovima i na stazicama između većih zgrada. Naši mladi sugrađani, ali i ne samo oni, opako tuku po marihuani. Baš ono opako. Izgleda zaista da se do ove supstance može doći jednako lagano kao do bilo kojeg drugog proizvoda. Još do prije samo par godina nije se baš tako dimilo s klupica koje se nalaze u sjeni zgrade ili zaklonjene nekim većim drvom.
Međutim, jedan drugi vrlo sličan proizvod ne može se više tako lako naći. Riječ je o medicinskom kanabisu koji je za razliku od supstance opisane na početku teksta potpuno legalan. Ali ga već duže vrijeme nema u ljekarnama. On služi za ublažavanje poteškoća onim našim sugrađanima koji pate od zaista najtežih bolesti. Naprosto ga nema. Pa ga stoga onda i ti najteži bolesnici i članovi njihovih obitelji moraju potražiti na crnom tržištu. Gdje je puno skuplji čak i od varijante tog proizvoda koja služi samo za navodno bezazlen provod s prijateljima. I osim toga, kada se kupuje na crno kupac nikad ne može biti do kraja siguran što je to točno na kraju kupio. Je li baš dobio medicinski kanabis ili nekakvu opasnu mješavinu koju je netko izmućkao pa lansirao na crno tržište da brzo zaradi nekakav novac.
Uglavnom, priča o nedostupnosti medicinskog kanabisa još je jedan primjer kako država može, i to potpuno bespotrebno, biti okrutna prema svojim građanima. Posebno je ovdje užasna stvar jer se radi o ljudima koji pate od teških bolesti i kojima je život ozbiljno ugrožen.
Prije deset godina ovaj je pripravak bio prvi put odobren za primjenu. Iako su se tada mnogi obradovali, u praksi se vrlo brzo pokazalo da nije baš ni lako doći čak ni do recepta, a kamoli do krajnjeg proizvoda. Čija je cijena i kada se on legalno nabavljao u ljekarnama bila vrlo visoka. Ovisno o veličini doze, medicinski je kanabis koštao između 160 do 265 eura mjesečno. Tako da se vrlo brzo ovaj proizvod, iako sada legalan, pokazao nedostupnim za velik broj onih kojima bi on mogao znatno ublažiti simptome teške bolesti. Tako da ga se praktički polako prestalo i uvoziti. A oni koji su si ga mogli priuštiti po legalnoj cijeni, morali su ga sada potražiti na crnom tržištu gdje je on, naravno, postao višestruko skuplji. I gdje se praktički kupuje mačak u vreći. Gdje nikad kupac nije siguran što je to kupio. Pa ne može biti siguran hoće li mu nakon primjene biti bolje ili će se suočiti s dodatnim komplikacijama.
Ovdje čovjek zaista lako može otići u patetiku žalovanjem nad činjenicom za što u ovoj državi ima novca, a za što nema. Lako je tu zapasti u jeftinu patetiku, ali ovdje, u ovakvim slučajevima gdje se radi o najtežim bolesnicima, čak i za nešto takvo može biti mjesta. U odnosu na državni proračun, i na sve ono što se iz njega financira, a možda ne bi ni trebalo, trošak koji bi država imala da besplatno, na recept omogući nabavku medicinskog kanabisa je zaista više nego zanemariv. Ali ovdje se cjepidlači i postavlja bespotrebne birokratske i ine prepreke. Nema ovdje gotovo sigurno ni nikakve zle namjere. Nego je riječ o još jednom birokratskom kaosu i neredu koji nitko nema ni volje, a niti vremena rješavati. Pa se igra još jedan bespotreban, a s obzirom na to kome ovaj proizvod treba, i okrutan ping pong u kojem nitko nije odgovoran. I u kojem se odgovornost prebacuje s jedne na drugu birokratsku adresu.
Naprosto se ovaj problem ignorira. Baš kao i onaj s pušenjem marihuane. Naravno, ne radi se ovdje o zazivanju represije, ali nekakav angažman države bi itekako tu bio potreban. Za osnovnoškolce pušenje marihuane i nije baš tako bezazlen provod. Pušači s dužim stažem kažu da je trava sada puno jača nego prije desetak godina. Ignorira se uporaba kanabisa koja nije baš bezazlena. Ali isti tretman dobiva i inicijativa gdje bi proizvod od kanabisa mogao znatno pomoći teško bolesnim ljudima. Čudna smo mi ponekad zemlja. Jedna dobra ideja, jedna korisna inicijativa ne može se provesti jer nikoga nije previše briga. Kako se tek osjećaju bolesnici kojima kroz prozor iz parka dolazi miris marihuane, a oni ne mogu do medicinskog kanabisa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
