piše zlatko crnčec
Pšenica prejeftina, kruh preskup
Ilustracija, Zlatko Crnčec (Snimio Davor Kovačević)
U zadnjem je desetljeću cijena kruha porasla desetak puta, a otkupna cijena pšenice ostala više-manje ista. Tako da s jedne strane pekarska industrija i trgovina očito zarađuju jako dobro, dok su osnovni proizvođači ostali na suhom. Za mlade generacije i ostale koji smatraju da je kruh nešto što raste na grani ili pada s neba, proizvođači su oni koji sade pšenicu i druge žitarice od koji se na kraju kruh prvo proizvodi, a onda stiže u trgovine. Ovo je još jedan primjer brojnih paradoksa koji postoje u hrvatskom gospodarstvu. A posebno su vidljivi u segmentu poljoprivrede i prehrambene industrije. Paradoksa koje nužno početi što prije prvo analizirati, a potom i rješavati. Hrvatska treba imati modernu i sveobuhvatnu strategiju razvoja poljoprivrede.
Valjda je sad svima postalo jasno da samo i jedino tržište ne može riješiti problem u nijednoj gospodarskoj grani. Njegova nevidljiva ruka, koju nitko nikada nije vidio pa je samo njezino postojanje možda i više stvar vjere nego razuma, neke stvari može urediti, ali neke očito ne može. Zbog toga je tu potrebna vidljiva i, što je u cijeloj priči možda i najvažnije, konkretna ruka države. Posebno je ta državna ruka potrebna u poljoprivredi koja je, ili bi barem trebala biti, strateška gospodarska djelatnost u svakoj državi. Posebno u ovo doba dva velika rata koja bjesne, ne baš tako daleko od Hrvatske kako bi se to možda moglo činiti kada se promatraju na televizijskim ekranima. U ovakvim vremenima svakoj je ozbiljnoj državi potrebna samodostatnost u proizvodnji osnovnih živežnih namirnica.
Hrvatska u ovom trenutku proizvodi dvostruko više pšenice nego su njezine potrebe. Ali u situaciji ovako niskih otkupnih cijena pšenice, osnovnog proizvoda iz kojeg se kruh proizvodi, moglo bi doći do smanjenja proizvodnje, odnosno odustanka seljaka od ove djelatnosti. Naravno, i na njihovoj strani bilo je i još uvijek ima svačega, postojeći sustav poticaja prepun je rupa koje omogućavaju muljaže. Ali nitko se ne bi trebao začuditi kao bi netko od njih prodao i zemlju i traktor i kombajn i tim parama kupio zemljište u Dalmaciji te izgradio bloketaru koju će iznajmljivati turistima. Manje je tu posla i para je veća. Ukratko, ako Hrvatska ne digne Slavoniju i od nje napravi ono što je nekad bila, ne piše joj se baš najbolje.
U sklopu te državne intervencije svakako treba biti obuhvaćena kontrola nad tim tko bi se mogao domoći velikih površina poljoprivrednog zemljišta. Dio tog problema jest pokrpan time što je Podravka izabrana kao kupac poljoprivrednog i prehrambenog dijela Fortenove. To je bio dobar potez. Barem privremeno da se pokrpaju neke rupe koje bi mogle imati neposredne loše posljedice. Ali u jednom trenutku i ova tvrtka bi mogla postati plijen kakvog multinacionalnog monstruma čija se ponuda ne bi mogla odbiti. Naravno, problemi nastali raspadom nekadašnjeg carstva Ivice Todorića nisu jedini koji generiraju probleme s vlasništvom nad zemljom. Vremena su takva da bi država morala tu početi raditi reda čak i pod cijenu da se možda i naruše neka načela takozvane tržišne utakmice. Ako stvari na svjetskoj sceni zaista ozbiljno krenu po zlu, a lako bi mogle jer su gotovo na korak do toga, vlasništvo nad zemljom postaje strateška prednost, moguće i pitanje golog opstanka.
Da se ne ode previše u geopolitiku na koju nemamo nikakvog utjecaja, ali joj se moramo prilagođavati, trebalo bi definitivno početi rješavati stvari koje su izvorno hrvatske. I koje postoje već jako dugo, a svi se relevantni čimbenici prave da je nisu svjesni. Trebalo bi i dobro izanalizirati kako to točno funkcionira pekarska industrija u Hrvata. I razjasniti otkud tako velik raskorak između otkupne cijene pšenice i one koju plaćamo za kruh na kiosku. Ili u trgovinama, gdje su porasle cijene uvođenjem eura. Uvođenje fiskalizacije tu je napravilo određenog reda. Ali očito je da se neke stvari trebaju kako dodatno razjasniti, tako i dotjerati. Uglavnom, dvije su dimenzije problema s cijenom kruha. Prva postojeća, ona koja traje već desetljećima i ima korijen u hrvatskom gospodarskom modelu. Druga je ona potencijalna, odnosno da se osigura da kruha uopće bude ako se stvari na svjetskoj pozornici zaista ozbiljno zagužvaju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
