Piše Milan Rakovac
Politika - bez političara!
Milan Rakovac
Da, ponavljam, Vilenica je i politika, kao i Forum Tomizza – ali politika bez političara. To je posve u dosluhu sa još nejasno zamjetljivim obrisima nove politike, rekao bih – »ne-političke« politike, vanparlamentartne politike, ne-institucionalne politike; koja se sve više i snažnije osjeća diljem Europe.
A bit tog novog trenda jest u činjenici da osobito KULTURA i UMJETNOST, umjetnici i znanstvenici, opet posežu u zabranjeni vrt visoke politike, i to ne zato što bi to htjeli, nego zato što porfesionalna europska politika osobito osjeća »zamor materijala«, pri čemu je upravo »porfesionalnost« (politika kao poziv, zvanje, struka, karijera...) postala olovni uteg na socijalnom, kulturalnom, političkome korpusu civilizacije.
Klijentelizam, korupcija, subjekitvizam, stranačaki egoizam, profiterstvo, »korektno« repetiranje isključivo trajnih frazema i relativizacija svega, permisivizam i menefregizam i qualunquizam - sve te pojave korumpirale su i kompromitirale POLITIKU kao takvu, i ona naprosto vapi za novim modelima.
I zato skrećem s prvotne teme o Vilenici, kao vrhunskome mjestu kulture, fizičkog i metafizičkog svijeta; kada slušam svjetskog umjetnika kako pred kompozitorom svira njegovo djelo, a kompozitor je negdanji predsjednik republike Hrvatske Ivo Josipović.
I kada slušam duhovitog, rafiniranog intelektualca Turka, predsjednika republike Slovenije, kada na dobrom engleskom mora ispraviti prevoditeljicu njegovog improviziranog i nadahnutog govora, iz glave, na otvorenju Vilenice. Krivo je prevela opasku o Bosni kao »Tamnom Vilajetu« (Tamnoj zemlji), i on je u kratkom traktatu stranim umjetnicima blistavo objasnio kako je taj naziv iz doba kada su sultani u Bosnu protjerivali nepoćudne...
Dakle, vrhunski ljudi od kulture i duha na vrhunskim političkim mjestima, i umjetnici kroz svoje susrete i djela i javno djelovanje, kao protagonisti čiste politike. Zato sam se, evo, upustio ovdje u pomalo nejasnu ekvilibristiku; a i na europskim horizontima osjećaju se takve nove sfumature, u kojima se približavamo antičkome idealu demokracije; vlast naroda, Agora kao parlament, mudraci kao vladari...
Želim reći, vero precizno, slijedeće; istarski precedense convivenze, u europskim razmjerima, naprosto je genre-de-vie, kolektivna regionalna stečevina koja može služiti za ugled mnogima. Tu je postignuta politička, socijalna, kulturalna harmonija između različnih etnosa, kakve ima malo gdje! U toj istarskoj plurimnoj priči regionalni mediji čine samu srž, samu bit, samu sol dosadašnjih postignuća, i to u prvom redu La Voce i Glas Istre. Ossia La-Voce-e-La-Voce, ovvero Glas-i-Glas, su osobitost ovog narečenog mentalno-psiho-političkog ambijenta, i to zato što se drže zlatnog pravila da im je vlastiti ambijent od vrhunskoga interesa, mnogo važniji od cijelog okolnog svijeta!
Split, Rijeka i Pula kao posve opustjeli gradovi trgova obraslih u travu, po kojima šeću prosjaci. Ako i pretjerujem, molim vas pogledajte crteže Pule koje je koncem 18. stoljeća nacrtao Louis Francois Cassas (reproducirani su u foto-monografiji »Pula«); na Piazza Foro pasu koze, trg je obrašten drvećem i makijom, neki izgubljeni Morlaco vrluda kroz pustoš antičkih ruina. I tako sve do 1848. kada K. und K. počinje podizati grad i industriju, znamenit Arsenal!
Do tada, u Puli uspijeva samo - malarija! Kao što je i Rijeka istodobno posve nevažna lučica ispod Trsata, a Split tek pauperizirani ostaci Dioklecijanove palače. Da, do sredine 19. stoljeća na Jadranu ima ponešto urbaniteta, u Kopru, Vrsaru, Svetom Lovreču Pazenatičkom, Osoru, Zadru, Hvaru; ostaci ostataka mletačke merkantilije. Ali samo K. und K. podiže jadranske luke i gradiće i gradove i pruge i ceste i tvornice i industrijalizira i urbnaizira jadranske pokrjaine, od Ankarana do Boke Kotorske. Zatim opet slijedi stagnacija, pod dvije kraljevine, Jugoslavijom i Italijom.
Jugoslavenska socijalisitčka formula iznova uzdiže Jadran; elektrifikacija plus indfustrijalizacija jednako je urbanizacija. Plus turizam. Zacijelo je pun pogodak te pomalo sovjetske formule ipak bila brodogradnja; napose stoga što su diljem Jadrana postojala mala brodogradilišta s tisućljentom tradicijom, sposobni meštri kalafati koji prenose znanje s generacje na generaciju. Kao i stoljetna tradicija izrade čeličnih brodova, napose u Puli.
Mislite da je takva slika Pule Anno Domini 2024. etc. baš nemoguća? Mislite li da misli vlada o tome, ili da misli samo o sebi i da ne padne ona sama, a sve druga, beh, che sara – sara. Volim ilustrirati stvari starim anegdotama: u vrijeme Informbiroa, kada su, primjerice, mnogi Monfalconesi, radnici i komunisti koji su došli podizati iz Monfalconea u Rijeku jugoslavenski komunizam, - završili na Golom otoku. U riječkim medijima tada su radili izvjesni Pensa i određeni Pende. Pa su Poalo Letis e compnia smislili sljedeću doskočicu; Pensa pensa che Pende pedne, e Pende pensa che Pensa pende... Ma qua pendemo tutti quanti, e nissun pensa!
Vidim i danas posve jasno nasmijane, plećate arsenalote i teškoatletske palombare, koji bi, poslije porinuća broda zasjeli u Bloco 7, uz slane srdele, crno vino sansigotsko, i karte; pa zapjevali "va la, va la macaco" (a mi se učili pratiti ih in sordina, a oni bi nam ohrabrujuće namignuli). A zatim bismo svi zajedno gledali na platnu povratnika iz Amerike šampione srednjih i teških kategorija; Carnera, Schmeling, Joe Louis, Rocky Marciano, e dal Arena ‘scoltavino »un furtiva lacrima"...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
