PIŠE LIBERO KOKOTOVIĆ
Đanijeve štorije: Đani i Dante
(Osobna arhiva)
Đani je običavao poslijepodne, čitajući knjigu utonuti u jednosatni lagani san. Ali ovoga puta mu se dogodilo da je u snu sanjao kako se probudio. Trgnulo ga je neko šuškanje i učinilo mu se da je u polumraku vidio neku sjenu koja je poprimila ljudski oblik. Kad mu se onako bunovan izoštrio vid jasno je ugledao mršavu osobu u dugoj halji kojoj su na blijedom licu sijale izrazito svijetle oči. Nešto mu je govorilo da bi to mogao biti glavom i bez brade Dante Alighieri.
- Je-si li to ti Dante?
- Jesam, evo siđoh dole samo da pripalim cigaretu, tamo u limbu nam ne daju pušiti pa se snalazimo kako znamo i stignemo.
- A tko to ne da?
- Petar, kaže da mu smeta dim.
- Ma nemoj, škodi mu zdravlju, malo mu je jedna viječnost, imaš li za mene jednu? Dante mu smota cigaretu i zapališe.
Kad je Đani povukao dim istoga trenutka je znao da to nije cigareta s običnim duhanom već da je malo »zapaprena« s nekim njemu vrlo poznatim dodacima što ga je navelo da ga kroz smjeh upita:
- A reci ti meni kada si i kako propušio? Koliko znam u tvoje vrijeme nije bilo cigareta?
- Ah, sve je započelo sa dolaskom onog ludog Bodlera, donio je poveći smotuljak, mi probasmo i mogu ti reći nama se dopalo a kad su naknadno dolazili ovi suvremeni pjesnici i književnici do današnjeg dana nije nam prifalilo, nego, imaš li u kući kakvog vina?
- Imam odlični istarski Teran.
-Natoči mi molim te. Ima preko sto godina da nisam popio čašu dobrog vina.
Đani mu natoči čašu a Dante otpije dobar gutljaj, lice mu se zarumeni a od uživanja mu se zakolutaju oči.
- Blaženog li nektara! Eto, to mi najviše nedostaje na nebu.
- Reci mi Dante; kako to da vas je toliko u limbu, koliko ja znam iz čistilišta se šalje u raj ili u pakao?
- Vidiš to je interesantan presedan. Naš ti je Gospodin stvoritelj svemogući slab na nas umjetnike pa je ublažio kazne za naše grijehe i naložio Petru da uredi Limb i da se svi smjestimo po raznim sekcijama. Jedino je Markiza de Sada lifrovao odmah u pakao a oko Nietzschea se dvoumio ali se ipak smilovao jer je uzeo u obzir njegovo zdrastveno stanje i iskreno pokajanje.
Đani se u čudu prekrsti.
- Znači svi su umjetnici u limbu?
- Da, nama je ovdje dobro. Svi smo zadovojni.
- Ali poznavajući umjetnike vjerujem da je tamo ludnica i kaos.
- Prevario si se, limb je toliko prostran da mu ne vidiš kraja a Petar je tamo uveo savršen red i disciplinu. Sve je podjelio na rajone, npr. pjesnici, književnici, slikari i muzičari imaju svoje prostore i savršene uvjete za rad. Evo svaka sekcija ima svoje odbore, predsjedništvo i naravno predsjednika.
- Hoćeš reći da i na nebu kao i na zemlji postoji slična hijerarhija?
- Naravno, imamo i demokratske izbore, svakih deset godinama biramo predsjednika pjesničkog odjela. Prvo predsjedništvo sam osobno obnašao stotine godina pa sam konačno prepustio nekom mlađem, evo sad je predsjednik već godinama Gethe i on to odlično odrađuje.
- Dobro, reci, Dante, care, pjesnički - što zapravo radiš gore?
- Trenutno sam voditelj komisije za stvaranje i selekciju pjesničkih duša.
- Kako je to moguće?
- Vidiš, Gospodinu našem svemogućem stvoritelju je jako stalo da se stvaraju novi pjesnici a ja radim na oblikovanju nadahnuća – to su neke isprobane transcedetalne metode; malo je složeno za objašnjavanje.
- E moj Dante, vi kao da ste izgubljeni u prostoru i vremenu. Poruči stvoritelju da je to kao da sviraš tamburu gluhonijemom.
Dante ga zaprepašteno pogleda.
- Kako to misliš?
- Danas su ti druga vremena moj Dante. Nekad su pjesnici bili cvijeće umjetnosti i elita duha, a danas su marginalci i čudaci - nitko ti to brate više ne čita.
- Kako misliš nitko?
- Pa ajde recimo na tisuću ljudi jedna duša, neki nadobudni sanjar ili poneki pjesnik, posve zanemarivo.
Dante se zamisli.
– Pa kako je to moguće? Znaš li da u našoj komisiji radi nekoliko stotina književnih teoretičara, to su sve poznata književna imena. Godinama se uporno radi da se stvori jedan pjesnik.
Đani se grohotom nasmije.
- Žali Bože izgubljenog vremena.
- Izvini, ne spominji njega uzalud.
- Ok, Dante, oprosti – poruči onda slobodno gore nadležnima da ljudi danas isključivo bulje u mobitele i kompjutere, a televizija im je duševna hrana, poezija im je potrebna koliko majmunu retrovizor.
Dante se prekrsti, pa drhtavim rukama smota još jednu cigaretu.
- Ali zašto ja o tome nisam informiran? Izgleda da imamo problem u komunikaciji. Kažeš gledaju televiziju. A šta ima tamo?
- Pa u zadnje vrijeme jako su popularne turske serije.
- Turske serije? Je li to neka šala?
- Ma kakvi, smrtno sam ozbiljan.
- Pa to onda znači da je blizu Sudnji dan.
- Blizu... Sudnji dan? Pa on je započeo jučer.
Dante se opet prekrsti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
