Bajić je bez sumnje oduvijek bio nadrealist, a da to ni sam nije znao. Ne vjerujem da je uopće ikad znao bilo što o nadrealizmu. Bajić je radio performanse kad još nitko nije čuo za njih pa ni on sam. A ono najvažnije: bio je Monty Pythonovac prije Monty Pythona.

U vrijeme našeg dječaštva i posvemašnog mahnitanja, ludost je igrala glavnu ulogu u našim životima. Druženje s njim bilo je neminovno jer smo živjeli u istoj zgradi i išli u isti razred.

Performans za tri osobe – »Džezva«

Bajić je zavaravao sitnom građom, koščatim licem, ledeno plavim pogledom Lee Van Cleefa (njegovim omiljenim glumcem iz spaghetti filmova). Kažem zavaravao jer je onako omalen ostavljao dojam nekog kojeg se može lako pojesti za doručak a u zbilji on je jednim udarcem rušio duplo težeg od sebe. Dovoljno ga je bilo jednom vidjeti i ne biste ga zaboravili. U to vrijeme volio je tri stvari: boks, tuču i okršaj. Tu mu je Bog dao nekoliko prestižnih osobina: boks-talent, gipko, žilavo, mišićavo tijelo, i nesrazmjerno velike šake s time što je desna bila znatno veća od lijeve i kao da je na sebi imala prirodni koščati bokser. Bio je brz ko munja i nikad, baš nikad nisam vidio da ga je netko uspio udariti. Da je trenirao boks, a nije zbog lijenosti i boemskog života, mogao je biti prvak Europe, a mi koji smo ga poznavali ne bi se tome iznenadili.

Kako smo odrastali, Bajić se manje tukao, ali sve više pokazivao sklonost prema bizarnom i lakrdijaškom humoru. Inspiraciju je imao u najobičnijim situacijama. Npr., ušli bi u mali dućan i on bi se upustio u vrlo ozbiljan razgovor s prodavačicom:

- Prevelika vam je ta džezva, koliko kava stane u nju?

- Dobrih pet šalica.

- Imate neku džezvu za tri kave?

- Imamo ali bakrene.

- Upravo mi to treba, koliko košta?

- Ova je stopedeset dinara.

E, ovo je sad povjesni trenutak u ludičkom, performansu na našim prostorima početkom sedamdesetih, koji ima značaj samo dok traje, a naknadnim prepričavanjem i opisivanjem se banalizira: Dakle Bajić je sumanuto vrlo glasno urliknuo, taj otegnuti urlik je trajao dobrih petnaest sekundi i odzvanjao je dućanom, pritom je podignuo kosu rukom a lice mu se iskrivilo u grimasu iz filmova strave. Ključnu ulogu u apsurdnosti situacije odigrava izraz lica gospođe prodavačice, koji je u djeliću sekunde bio vidno uplašen, zapanjen a napose i ljutit. Na koncu se pokazala i vrlo agresivna jer se prihvatila metle s opasnom namjerom udaranja drškom. Ne moram vam ni reći da smo izašli iz dućana presavijeni od smijeha. Zapravo kod mene se dogodila ozbiljna opasnost uklještenje živca u mozgu i tad sam shvatio da ona uzrečica »umro od smijeha« nije bez vraga.

Leteća svinja – nedokaziva pripovijest

Jedna od omiljenijih Bajićevih pripovijesti koju nije moguće dokazati bila je ona o letećoj svinji:

- Ispod moga stana na četvrtom katu, susjed je na balkonu uzgajao prase. Nije ono meni tada toliko smetalo, ali kako se neminovno pretvaralo u rasnu svinju koja je preglasno roktala i uznemiravala susjedstvo a o smradu da i ne govorim. Nitko mu se nije smio požaliti jer je kao major bio poznat po prijekoj naravi i sklonosti ka tuči. Ipak jednom sam se požalio susjedu svinjogojcu da balkon zgrade nije baš primjereno mjesto za uzgoj svinje a on me poslao u krasni »k«. Jednom, kad su susjedi otišli i ostavili prazan stan, spustio sam se konopom s petog kata na njegov balkon, na jedvite jade podigao sam svinju koja se otimala i bacio je preko balkona na beton u dvorište. Popeo sam se natrag i s balkona gledao okupljene zgranute ljude. Stigao je i susjed svinjogojac. Smrknuto je promatrao scenu ne mogavši se načuditi sposobnosti svinje da preskoči ogradu balkona.

- Dobro, imam svinju na duši, kao da je bitno kako je smaknuta ali onaj trenutak kad je u djeliću sekunde kao Jordan zastala u zraku, ulazi u povjest kao prvi slučaj »leteće svinje.«

Uostalom netko je rekao da je i pad neka vrsta leta. Možda je i Pink Flojd ukrao moju ideju.

Nije postojala stvar od koje Bajić ne bi napravio lakrdiju. Nepogrešivo bi pronašao karakternu crtu ili slabu točku svih prijatelja, naših roditelja, brata ili sestre i ismijao je imitacijom. Sve bi to na kraju ispalo toliko smiješno da se niste mogli naljutiti. Ako je netko od nas na primjer kupio teleskop, razglasio bi da on u svom stanu navečer tim teleskopom gleda žene koje se presvlače, Ako je nekom našem prijatelju uginuo papagaj ispričao bi da se to dogodilo zato što je papagaj, neoprezno sletio na čarape prijateljevog oca i od silnog se smrada ugušio. Sve je to ublažio time što se često šalio i na svoj račun.

Zao udes dobre tetke

Nezaboravan je bio skeč u kojem imitira svoju tetku, koji je počeo pričom a završio s antologijskom imitacijom.

- Vi niste upoznali moju tetku koja sad živi u Kanadi. Ona ima, po zadnjim procjenama negdje od stopedeset do dvjesta kila.

Kilaža brzo varira zbog utjecaja punog mjeseca i iznenadnog hira držanja dijete od koje uvijek odustaje. Njen muž, moj tetak, čovjek od normalnih stotinjak kila, poduzeo je sve što se moglo poduzeti. Prvo je zaključao sve dugotrajne namirnice u ormar lokotom a drugo: nacrtao je crtež koji prikazuje tetku kako uranja glavu u frižider a impozantna joj stražnjica u prvom planu viri iz njega. Ispod je napisao tekst: » ženice draga da nisi ipak malo pretjerala« Crtež je zalijepio za friđ. Pokazalo se da osim prezrivog smijeha crtež nije učinio nikakav efekt.

Moja tetka je u svom kvartu poznata po tome što se uvijek sama vozi u liftu ali se jednom zaglavila i morali su zvati vatrogasce. Sad ulazi i stoji u liftu, opreza radi, strogo bočno. Članak o bizarnom vađenju moje tetke iz lifta izašao je u »Toronto News« i tad se naširoko raspravljalo o neophodnosti povećanja zapremine lifta u zgradama.      

Ima puno zanimljivosti vezanih za moju tetku. Npr: od njenih gaća možete napraviti omanji šator od grudnjaka padobran koji garantira spuštanje s pet metara. Ona je bila dobra i smirena žena sve dok je, jedne večeri kad je išla na spavanje, nije udarila struja, a samo je uključila lampu na noćnom ormariću. Ovako je to bilo: ona je kao i svake večeri obukla pidžamu, sjela je na krevet i rekla:

- Ah, kako sam umorna - krenula je uključiti lampu. Odjednom je glasno ciknula, užasnuto, dugim vriskom, netom uređena frizura joj se digla na glavi.

Ta scena je bila popraćena toliko uvjerljivom imitacijom s tragikomičnim izrazom njegova lica da smo svi prisutni popadali od smjeha.

- Moja tetka je preživjela taj strujni udar ali to više nije bila ista žena. Postala je osjetljiva i labilna, svaki dan je uredno plakala prijepodne od devet i trideset do deset i petnaest a poslijepodne od sedamnaest do pola devetnaest. Ali bez obzira na sve, krasna je ta žena, moja tetka.

Apsurdnost situacije, ludost, opće zgražavanje, u tome je Bajić plivao kao riba u vodi.      

Nebrojeno je bizarnih priča vezano uz njega. Uvijek drugačiji, na drugoj strani, prepoznatljiv na uskoj granici ukusa i neukusa. On i dalje bezkompromisno nosi svoju ekscentričnu originalnost. Svima nama koji smo ga bolje poznavali produžio je život svojim osebujnim humorom koji je na koncu, njegovo viđenje ovog suludog svijeta u sumanutom vremenu.

Jadan je grad koji nema jednog Bajića.

Povezane vijesti

• Kako je Đani iznio neoborive činjenice koje dokazuju da je nepopravljivi idiot
• Đani i Tito
• Đanijeve štorije: Đani i Dante