Opažate li, ljudi muoji, da ultimamente (zadnjih par lit) Hrvatska, i Slovenija, i Italija, delaju fintu kako da susjedne države, narodi - ne postoje.

Do pravog sveistarskog dijaloga, između Hrvata, Slovenaca s jedne, te Talijana s druge strane, nikada nije došlo. Postojao je pokušaj – 1. kongres Istrana, no valja priznati – uljuđeni smo, pristojni i pravimo se da surađujemo. A ne surađujemo. Patroniziraju vlastiti etnikum, iz Olovne kule Trsta - » i rimasti« (one koji su ostali), a kako bi onda priznali istopravnost za Hrvate i Slovence.

No postoji i drugi Trst, riječ je o užem intelektualnom krugu koji usprkos svemu inzistira na dijalogu, kontaktu, komunikaciji. Inzistira na iskustvu, na republikanskoj tradiciji Serenissime (Republike Venecije) gdje nije bilo feudalizma, gdje nismo bili kmetovi ili kako bi rekao Josip Bratulić, »siromahi, ma gospodari«.

Taj republikanizam implicira antirojalizam, antiklerikalizam. Dakako, u 19. stoljeću došlo je do fantastičnih distorzija, taj stupidni Ottocento sa svojim grotesknim nacional-romantizmom zapravo je iskopao fojbu koja i danas tvori jaz između nacionalnih entiteta, ali Demos je usvojio princip et – et, i - i, nasuprot onog aut – aut, ili - ili.. Tako i nadalje ustrajemo na kontaktu, dijalogu, komunikaciji i lako je, među istomišljenicima, naći sugovornike. Među rivalima puno teže, ali ih i ne tražimo previše.

Riječ »autoeuropeizacija« često sam koristio i koristim prilikom inzistiranja da Hrvatsku treba istrijanizirati, a od nedavno dodajem – treba i Europu. Jer smiješna je, sve nemoćnija, sve birokratiziranija danas ta Europa u kojoj se kao bizaran vrhunac pojavljuje natjecanje mladih etatizama - poput slovenskog i hrvatskog, za nekoliko metara morske površine. Koji je sada »na spavanju«. A EU je talac arogantnih provincijalnih etatističnih nomenklatura.

Nešto duboko ne valja kada nasilnici, harambaše postanu najbolji sinovi naroda, država… Pod autoeuropeizacijom mislim na povratak carskih financa, forestala, žandara, poreznika u smislu ordnunga; zakonodavnost, zakonomjernost, legitimnost, legalnost….

Ali, od tog budalastoga Ottocenta u svima nama bije hrvatsko, slovensko, odnosno, talijansko srce. Istrijani su se malo zaletjeli s euroregionalizmom, s otporom hrvatskom integralizmu, a pojava je to koju možemo pratiti i kod naših slovenskih i talijanskih (tršćanskih) susjeda. Bili smo jedina regija izvan Europske unije koja je imala ambasadu tada Europske zajednice u Brtonigli (Vertneglio). Naravno da najbolji sinovi nacije (koji su sada očevi države) nisu bili zadovoljni nama pa su se pobrinuli da nam vrate poljuljani ponos, okupe nas pod stjegovima, no koliko je riječ o slaboj, nedovoljnoj nakani najbolji pokazuje tzv. »ribarski rat«. Najglasniji slovenski ribar bio je Hrvat, a s hrvatske strane parirao mu je Talijan iz Umaga slovenskog prezimena.

Perverzija s blokadom čak je i euroregionaliste petvorila u patriote, ali nije riječ o nečemu novome – takva podvojenost, zapravo višestrukost postoji od 16. stoljeća kada nije bilo granica. Usprkos discipliniranju, otpor je učinio da su razdvajanja i sporovi sada patetično važni još samo predsjednicima i premijerima...

Sad, tu je i Forum Tomizza. Pure facts, odnosno gola statistika, broja referenata, umjetnika iz desetak zemlja koji su sudjelovali u radu Foruma mislim da dovoljno govori da postoji zdravo jezgro otpora unifikaciji i jednoznačnoj identifikaciji. Kako je rekao XY, profesor iz Barija – »mi smo s ove strane identiteta. Jadranski identitet je anti-identitet i kaptivno primamo u se sve te velike osvajače, ideje, vjere, a zapravo ostajemo u svojoj poganskoj izvornosti«.

Prije desetak godina uzbuđeno i oduševljeno sam čitao Camusovog Prvog čovjeka, o Francuzima, Arapima, Židovima, ponekom Slavenu na periferiji grada Alžira… Pa to je Pula 1947. godine!

Mediteran je jedna ovca i jedna maslina koji su dovoljni za cijeli život jedne generacije. I magarac, na čijim su leđima preneseno kamenje za piramide i katedrale. Mediteranac je štedan, skroman, ali može napraviti što god mu padne na pamet. Usprkos svakodnevnosti, običnosti pritiska razdvajanja mi ipak odolijevamo. Ali, ono što nedostaje, što je mana; ponekad nismo dovoljno snažni, uporni da bismo postigli, dohvatili ono što je na dohvat ruke, ono najbliže nam. Sa svim komunikacijama, ekonomskim, kulturalnim, političkim, pa i estradnim između zavađenih nacija (od 1945. između Italije i Jugoslavije, od 90-tih između Hrvatske, Slovenije, pa i dalje Italije) ostali smo prikraćeni na elementarnoj razini, komunikacije između nas; tu mislim – nas oko granice. Buje ne znaju što se događa u Kopru, oni ne znaju koliko koštaju trešnje u Umagu, ali svi znamo što se događa u Zagrebu i Ljubljani. Dijelom je to rezultat pritisaka identifikacije, ali dijelom je i rezultat, kako je to opisao Mark Twain, mediteranskog nepomućenog mira u kojem uživamo nakon objeda.

Carmello Aliberti je djelomično u pravu kad imputira Tomizzi iskorijenjenost i nerješivost procijepa, ali taj je problem rješiv, i Tomizza ga rješava. Kaos polifonije, anarhičan i izazovan, Tomizza pretvara u simfoniju, u harmoniju; a jako je teško ugoditi taj orkestar, ali svirači jedva čekaju dirigenta. To je Tomizza. Ne, Fulvio je dijelom pripadnik Mitteleurope, ali i slavenskoga svijeta, romanskog, mediteranskog, i to se vidi na svakoj stranici njegovih knjiga.

Tomizza je onaj koji je otjerao mir u kojem sam živio do čitanja »Boljeg života«. Natjerao me da promijenim pogled na svijet, da se sjetim Talijana koji su odlazili u kamionima, autobusima, na zapregama a koje smo mi, dripci tada, gađali kamenjem. Jer bilo je živo iskustvo pogibije dida, oca, zrmana, no sjetio sam se pogleda istog takvog dječaka čiji je pogled uprt u grad iz kojeg odlazi i možda je prošao gore od mene. Ponovit ću ono što se čini već banalnim – Istra nije talijanska, ona je talijanska, hrvatska i slovenska, ona je istarska.

Tomizza je na velika vrata ponio Istru u svijet, na tako mnogo jezika na koje je preveden, hrvatskog popa don Stipu, Kružićevog sina partizana, slovensku učiteljicu Francisku - hvatsko i slovensko ime prenio je u svijet i dao nam povijesni, moralni, kulturalni legitimitet, i nama Slavenima u Istri, pokazao je Italiji našu jedankopravnost, našu histroičnosdt, našu istarsku autentičnost.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast