Ruel Almonte Carbonel i Gir Badahur Pun/Zlatko Crnčec (Snimili: Milan Đekić/Davor Kovačević)
Iz ove tužne priče, s čini se ipak sretnim završetkom, o šest Nepalaca i Filipinaca, možemo ipak zaključiti da u ovom društvu ipak ima dovoljno pozitive i elementarne ljudskosti. Iako se to ponekad u svakodnevnoj jurnjavi u kojoj živimo ne vidi, u ovoj zemlji i dalje postoji osjećaj da se potrebitom treba pomoći. Posebno ako on u nevolju nije upao svojom greškom ili obiješću. A to svakako nije slučaj kada su u pitanju novi vozači Autotroleja iz Nepala i Filipina.
Mediji su ovdje odigrali dobru i pozitivnu ulogu. Oni su otkrili katastrofalne uvjete u kojima žive strani radnici u Kraju pored Mošćeničke Drage. Nisu imali ni hrane niti vode, i što je najvažnije ni novca da si kupe osnovne životne namirnice. Da imaju što pojesti i popiti. Kakvi god bili, ali mediji su otkrili ovu priču, ukazali na nepravdu i potom natjerali druge društvene dionike da se pokrenu i omoguće elementarne pristojne životne uvjete za naše nove sugrađane. Lijepo je znati da medijska industrija ipak ispunjava smisao svog postojanja. A to je ukazati na propuste odgovornih i natjerati ih da reagiraju i srede stvari u sferi svoje odgovornosti.
Naravno, kako to obično biva, svi koji su mogli odmah pomoći, pomogli su. Susjedi su donijeli osnovne potrepštine, pronađen je automobili koji bi nesretnicima iz trećeg svijeta omogućio da ne moraju ići pješke na posao na kojem će osam sati provesti za volanom i onda nakon toga pješke se vraćati u kuću u kojoj borave. Pojavio se i vlasnik kuće koji je ponudio svoje usluge da se poboljša život Nepalcima i Filipincima koji su odlučili okušati svoju životnu sreću eto baš u Hrvatskoj. Prvi im dojmovi sigurno nisu bili baš najsjajniji, ali nakon ovog što se događa zadnjih dana dojam o zemlji u kojoj s se našli, kao i o ljudima koji u njoj žive, sigurno se znatno poboljšao. Čak je i tvrtka preko koje su došli, i koja ih je strpala u ovakve uvjete, obećala da će se popraviti. Valjda hoće.
Ova priča o šest Nepalaca i Filipinaca imat će vjerojatno sretan kraj. Uskoro će oni voziti gradske autobuse, dobivat će plaću i uklopiti se u svoju novu okolinu. Ovo što su doživjeli u prvim mjesecima svog boravka u Hrvatskoj na kraju će im biti tek ružno prisjećanje na način na koji su došli u zemlju u kojoj će moguće i ostati živjeti. I oni i obitelji koje će u jednom trenutku vjerojatno povući za sobom. Ta njihova ljudska, pojedinačna priča ima za njih sretan kraj.
Ima i za Hrvatsku jer je nakon što su se sve njene institucije zakazala ipak, nakon što su se pojavile informacije u novim zaposlenicima Autotroleja, ipak reagirala brzo i pošteno. Ali stvar je u tome što je ovo tek jedan od brojnih takvih slučajeva čijih se tužnih priča mediji još nisu dočepali. Kao i u puno drugi sličnih slučajeva ništa se nije unaprijed pripremilo iako se znalo i moralo se znati da će se to dogoditi.
Ovaj se puta Hrvatskoj dogodio i još se događa veliki priliv stranih radnika iz zemalja trećeg svijeta. To nisu ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije s kojima nemamo jezičnu barijeru i koji se mogu, ako ih baš pritisne neka velika nevolja, bez problema vratiti u zemlju iz koje su došli. Međutim, useljenici iz zemalja kao što su Nepal i Filipini nemaju taj istina otrcani i podrapani, ali ipak dostupan padobran kojeg imaju strani radnici iz našeg istočnog susjedstva.
Ovo što se sada događa samo je svojevrsna generalna proba za ono što će uslijediti. A to je da kako će vrijeme više prolaziti tako će u Hrvatsku dolaziti sve sve više ljudi iz stranih zemalja. Hrvatska se za to mora bolje pripremiti. Ali i sami Hrvati. Oni moraju shvatiti da su ti ljudi nužni za normalno funkcioniranje države i gospodarstva. Nijedan Nepalac nije kriv zbog toga jer Hrvatska već više od 30 godina vodi katastrofalnu ekonomsku politiku. Nije kriv ni zbog toga jer se nekim građevinskim poduzetnicima više isplati uzeti nekvalificiranog Nepalaca i dati mu minimalac nego da kvalificiranog Hrvata plaća 1.500 eura. Nisu Nepalci i Filipinci otjerali Hrvate u Njemačku i Irsku. Otjerali su ih neke loše politike ineki loši ljudi. U Sloveniji i Češkoj gotovo da nije bilo iseljavanja nakon ulaska u EU. S druge strane u Hrvatskoj se dogodio pravi egzodus prema sjeveru.