Piše Damir Cupać
Operacija uspjela, pacijent mrtav
(Snimio Vedran Karuza /Matija Habljak/Pixsell)
Jedan od najlakših resora u hrvatskoj vladi za biti mu na čelu je resor zdravstva. Riječ je o složenom sustavu za čije se funkcioniranje izdvajaju golema sredstva iz državnog budžeta, sredstva koja uplaćuju hrvatski građani jer plaćaju obavezno zdravstveno osiguranje. Hrvatski zdravstveni sustav je kao Moloh koji sve proždire i kojega se ne može dovoljno nahraniti.
I sada dolazimo do apsurda, ma kakvo stanje u hrvatskom zdravstvu bilo, ma koliko se dugovi gomilali, odgovornosti nema. Odgovornosti u smislu da bi zbog disfunkcionalnog sustava koji ne pruža hrvatskim građanima kvalitetnu zdravstvenu uslugu Molohu trebalo prinijeti i žrtvu pokojega ministra zdravstva.
Da stanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu nije dobro, to zna svatko tko s hrvatskim zdravstvom na njegovu nesreću ima posla. Nije dobro od primarne zdravstvene zaštite do specijalističkih usluga. I tako desetljećima. Svi ministri prije Vilija Beroša, a onda i Vili Beroš kada je ustoličen, obećavali su da će reanimirati zdravstveni sustav.
Većina poteza koja je napravljena dala bi se opisati onom starom da je operacija uspjela, a pacijent je mrtav. Ako je ministar zdravstva dovoljno inteligentan da ne čačka previše kada je riječ o politici, sankcioniran neće biti. Nikada. Tu je lekciju ministar Beroš naučio i ne mora se previše brinuti za svoj posao.
U Hrvatskoj je normalno da se ministar Beroš hvali onim čega bi se svatko drugi tko nije ministar u hrvatskoj vladi sramio. Tako je on krajem prošle godine slavodobitno poručio naciji da su liste čekanja smanjene na 270 dana. Dok je ministar stavljao sebi lovorike, hrvatskim pacijentima ostao je očaj.
Očaj kada dobiju preliminarnu dijagnozu koja nije nimalo benigna i suoče se s činjenicom da je prvi termin za pregled do 270 dana. Horor. I što hrvatskom pacijentu onda preostaje - zvati svakoga koga zna i tražiti vezu kako bi se taj rok smanjio. Pri tom razmišljati o svim onim doprinosima koje je izdvajao tijekom radnog vijeka kako bi građani Hrvatske imali kvalitetnu zdravstvenu skrb.
Čija je kvaliteta neupitna budući da je za ministra zdravstva dostignut visoki zdravstveni standard - liste čekanja smanjene su na 270 dana. Podrazumijeva se da je ministrova radost bila kratkog daha. Jer su se vrlo brzo liste čekanja otele kontroli na gore. Ali hrvatski ministar Beroš kao potporu ima HZZO koji će po potrebi raspisati natječaj za dijagnostičke pretrage u privatnim zdravstvenim ustanovama.
Tako je krajem prošle godine, a kako bi se smanjile liste čekanja, s privatnim ustanovama ugovoreno gotovo 40.000 dijagnostičko-terapijskih postupaka za što je izdvojeno oko dva milijuna eura. Dobro, ima onih koji će razumno zaključiti da je i to bolje nego umrijeti dok se čeka specijalistički pregled i dijagnostika. Lako je zdravom čovjeku pametovati da je takvo ponašanje neprihvatljivo s obzirom na to da za novac koji se izdvaja za javno zdravstvo građani imaju pravo na kvalitetnu uslugu.
Kada se sve stavi na vagu, tih dva milijuna eura kao vatrogasna mjera koja je trebala pomoći pacijentima dala bi se istrpjeti. Da nije osvanula nova informacija o novom natječaju HZZO-a. Koji je sredinom lipnja ove godine raspisao novi natječaj kao što je bio onaj krajem prošle godine.
Ali ovaj put je riječ o više od 60.000 dijagnostičko-terapijskih postupaka koji će se ugovoriti do kraja 2024. godine. Sve s ciljem smanjenja listi čekanja iznad 270 dana. Da bi zadržali magičnu granicu od 270 dana, sve ćemo napraviti. Koliko košta da košta. Ipak je riječ o obrazu ministra Beroša koji je javno obećao smanjenje liste čekanja.
Riječ je o svetom cilju za koji će se proračunski novac umjesto u usta jednom Molohu ubacivati u usta drugom Molohu. To su privatne zdravstvene ustanove. Koje trljaju ruke određivanjem magične granice 270. I kojima je vjerojatno žao što u navali optimizma ministar Beroš nije spustio ljestvicu na, recimo, 120 dana.
Da bi se takvo obećanje ispunilo, HZZO bi vjerojatno na tjednoj bazi raspisivao natječaje za dijagnostičko-terapijske postupke. Ispada da što je gore u javnom zdravstvenom sektoru, to vlasnici privatnih zdravstvenih ustanova više trljaju ruke. Zato što odgovornosti hrvatskih ministara zdravstva nema.
Odgovornosti za racionalno trošenje novca poreznih obveznika i osiguranje kvalitetne javne zdravstvene usluge. Rezultat takvog neodgovornog ponašanja je uspostavljanje nakaradnog hibridnog zdravstvenog sustava. Koji niti je javan niti je privatan.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
