Bio je 16. svibanj prije okruglih 20 godina. Datum, odnosno godišnjica prošla je nezapaženo, ali su se neke stvari "poklopile" i vratile memorije. Poslijepodne na stadionu "Aldo Drosina". Bio je tada ruina, prepušten desetljeću (do čak punoljetnosti) propadanja jer se politika vladajuće istarske stranke mačevala s oponentima i na tom sportskom planu. No, ljudi vole nogomet u Puli, vole ga i u Istri, koliko god se provlači teza da nije tako jer kao, Istrijani su više za "udobniji život i hedonizam". Na tribinama stadiona sjatilo se preko 6 tisuća ljudi. Uvijek je tako bilo u tim nes(p)retnim kvalifikacijama za pulski nogomet. Od pamtivijeka stalno kvalifikacijske muke, višestruki porazi, ali i višestruki prolazi u viši rang. I velika radost navijača i pobornika domaćeg nam nogometa.

Uljanik je pred početak te 2004. postao Pula 1856. Simbolični odmak brodogradilišta od "ozbiljnijeg" natjecanja i put kluba iz radničkog sportskog društva u okrilje gradskih sportskih institucija. Kao pobjednik južne skupine druge lige, Pula je trebala u kvalifikacije s Međimurjem. U Čakovcu je bilo 2:0 za domaćine, a uzvrat teška misija. No, gledatelji na tribinama "igrali" su uz momčad koju je vodio Igor Pamić, a prije toga, i kroz finale Kupa (jedini drugoligaš u povijesti) i ime Uljanik slagao Elvis Scoria. Josip Jerneić s dva pogotka izravnao je račun igranog dijela u dva čina.

I onda, opet, jedanaesterci. Kao i 16. lipnja 1971. godine, kada je Istra odlučivala s Radnikom iz Velike Gorice, tko će u drugu jugoslavensku ligu. Uzvrat je bio u Rovinju, na Valbruni, prepun stadion, svi uz plave iz Pule, a na kraju svi sa Tihomirom Grubelićem. Ondašnji golman je postao junak s dva obranjena jedanaesterca, uz Piuttija, Spasića, Šverka, R. Orlića, Crnčevića, Jehnića, Kozića, Jurmana, Petrovića, Gherghettu i S. Scoriu, koje su navijači na ramenima nosili do svlačionica i poslije na feštu u Pulu. Gdje se nije igralo jer je, eto, netko odlučio da će se travnjak mijenjati pred najvažnije utakmice sezone. U kojoj su dvije pulske legende, Nando Ghergetta i Sergio Scoria, postigli po 28 pogodaka. Trener te povijesno najvoljenije generacije Istre bio je, dakako, Aldo Drosina.

Nakon 34 godine, i jednu od kada je stadion dobio ime Alda Drosina (2003.), povijest se ponovila. Izvođenje jedanaesteraca počelo je loše, obranom gostujućeg vratara Perića, ali se onda kao junak izdigao pulski golman. Ervin Radulović živio je u obiteljskoj kući preko puta istočne tribine. Njegov otac Aleksandar, jedan od haklera legendarne malonogometne družine Park Avenija 69, i sam "uljanikovac", kao i više njih sa strane supruge Sonje, nekoć je bio i igrač velikog nogometa. Sinovi Ervin i Andrej su voljeli golmanski dril, i hakl. Toga dana Ervin Radulović je duplirao Tihomira Grubelića. Obranio je čak 4 jedanaesterca i do očaja doveo nogometaše Međimurja. Odlučni udarac s bijele točke za početak velike fešte izveo je, kako i dolikuje strijelcu dva pogotka u igri, Josip Jerneić. Jedna od fotografija simbola masovne radosti na travnjaku Drosine bila je i ona, na kojoj se vidi kako Saša Kolić, tadašnji igrač Pule 1856, na ramenima nosi 20-godišnjeg Ervina Radulovića, presretnog i s rukama visoko u zraku. O tome danu je uvijek s posebnim emocijama, i ponosom, govorio i legendarni domar stadiona. Vlado Pelesk "Masni", obiteljski povezan s Radulovićima.

Dvadeset godina kasnije… Uljanik, stadion, Kolić, Rovinj, Veruda, naslov prvaka, kvalifikacije… Podaci sugeriraju da je 2004. godine registriran novi klub pod imenom Uljanik. No, sukladno svemu što se događalo, a to je da je prvoligaš igrao na Verudi, jer Drosina nije imao uvjete i licencu, NK Uljanik se reaktivirao 2011. godine, kada je otvoren obnovljeni gradski stadion. U ono vrijeme s omladinskim kategorijama, pa postupno okupljanjem igrača (i kakvih takvih uvjeta) s prvom momčadi. Zoran Moravac kao trener dao si je truda, uz podršku Dragana Stokića, pa Tomice Černjula i drugih, da se rangovno napreduje. Od najnižeg prema gore. Proces je to koji je ovih dana otišao na višu razinu. I što je (naj)važnije, ne samo natjecateljski. Saša Kolić je 2013. bio igrač Istre. Uz njega i Milivoj Simeunović, sin dugogodišnjeg igrača Istre (prije toga Staklara) te trenera koji će klub uvesti u prvu ligu 1999. godine. Nisu tada mogli nazrijeti da će za deset godina zajedno krenuti u ostvarenje velikog cilja, pogotovo što je Simeunović u 38. godini. No, kao iskusan napadač dao je veliki obol, najbolji strijelac, da prvenstvo 2023/24 za "novi" Uljanik bude šampionski, kao i Jurak, Žgomba, Pajković, Mašović, Kovačević, Topić, Žiković, Jereb, Giljanović, Raković, Stošić, Radonić, Gjurchinoski i drugi.

Priča o više posebnijih priča. U posljednjem kolu sezone 3. HNL zapad, na Verudi su se sučelili domaćin Uljanik i Rovinj. Žuti s Valbrune su ove sezone ušli u ligu i pokazali su velike stvari s mladom momčadi. No, u dužini lige Uljanik se potvrdio najboljim, a pobjeda u posljednjem kolu bila je točka na "i". Sudbina je htjela da odlučujući gol za naslov postigne jedan momak koji je ganuo cijelu Hrvatsku i BiH, odakle je (Sarajevo) rodom. Život ga je doveo u Hrvatsku, u Rudeš, a potom via Alaves u Istru 1961. Visoki napadač (193 cm) odradio je 45 prvoligaških nastupa, s 4 pogotka i asistencijom, ali je onda išao dalje, u potrazi za više igre i karijerne iskorake. U Vinkovcima, pa u Novom Mestu, da bi zimus, pomalo iznenada, osvanuo na Verudi. Robert Perić-Komšić, danas 25-godišnjak, kažu svi koji ga dobro poznaju, duša je od čovjeka. Mnogi treneri kazat će da je to svojevrstan limit za iskorake u profi nogometu, gdje vlada bespoštedna borba za vlastite pozicije i nemilosrdna selekcija, te razna druga "poklapanja". Robert Perić-Komšić je životne prioritete pokazao svima vrlo jasno prije dvije godine. Tada je svojoj majci Ljiljani, koja je 13 godina vodila žestoku borbu za zdravlje i bila životno ugrožena, nakon nekoliko neuspjelih transplantacija, bio donor jetre. U zahvatu koji je odrađen u Istanbulu sve je prošlo po željenom liječničkom protokolu i Robert je s tim činom najveće ljubavi, osigurao majci nastavak života. I mnogo zajedničkih prigoda obiteljske sreće. Robert Perić Komšić je očito ono što kazuju o njegovoj naravi, dobričina. Nogometno ima još vremena za iskorake, vrijeme će pokazati smjerove, ali igra se na svim razinama i uživaju sretni sportski i ini trenuci. Kao ovaj na Verudi, gdje se puno ljudi okupilo na tribinama da bi svjedočilo promociji Uljanika, radovalo se Perić-Komšićevom odlučujućem pogotku. Među njima bio je još jedan akter kojeg nije sreća mazila proteklih godina. Lani je doživio tešku ozljedu koljena koja ga je dugo odvojila od voljene mu igre i škvadre iz svlačionice. Ono što u ovim amaterskim uvjetima ima posebnu težinu posljedica, to je da ozljede utječu i na posao, egzistenciju. Sebastijan Jokić, koji je doživio i sreću koja pokriva sve tegobe i životno motivira, rođenje kćerke, vratio se igri u pravi trenutak. I kad je baš sa kćerkom slavio uz suigrače naslov prvaka, bio je to simbolični pokazatelj da nakon kiše dolazi sunce, i sreća poklopi svoj dolazak u finišu pobjedničke emotivne sezone.

Saša Kolić bio je sretan kao malo dijete jer je takav tip, strastven, koji će se veseliti golu kao da je navijač, ili gunđati na krive poteze kao i svaki trener koji "živi" utakmicu punog adrenalina. Bez takvog entuzijazma teško se može ploviti u svim burama i odricanjima amaterskog sporta. Sa suradnicima, Milanovićem, Lovrićem, podrškom "tehnika" Vlačija, fizija Marjanovića, "direktora" Stokića, uspjeli su postati prvaci lige i osigurati kvalifikacije za Drugu NL. Suparnici će biti Slavonija (Požega), Zadar ili Segesta.

Predsjednik kluba, Toni Draguzet "Boccaporta", mogao se barem na jedan dan maksimalno opustiti i feštati. I guštati. Raditi u amaterizmu je beskonačna borba za preživljavanje i potragu barem faza iskoraka i zadovoljstava. Onu glavnu, iz kuta predsjednika koji mora, uz prvu momčad, osiguravati uvjete i omladinskim kategorijama, koje su pravi smisao amaterskih sportskih udruga, dogodila se prije epiloga sezone. NK Uljanik dočekao je izgradnju pomoćnog terena, koji će biti više od igrališta. Sve generacije Uljanika, od 1950-tih nadalje žudili su za pravim igralištem, dočekavši Verudu 1986. godine. Sve generacije, uz trenere, pogotovo mladih momčadi, žudile se da imaju pomoćni teren za trening, ravne plohe i pravilnih dimenzija, da bi razvijali igračke vještine. U proljeću u kojem je ostvaren šampionski naslov, poklopio se i taj dugoročno za klub presudan doživljaj.

Kvalifikacije? Kao i svake u pulskoj povijesti bit će borbeno i vrlo napeto. Tko zna i kako će folklori domaćeg nogometa (favoriziranja, suđenja) "igrati". No, ovo je povijesno već pobjednička godina "novog" NK Uljanika, šta god dalje bilo. Zato Kolić i njegovi igrači trebaju hrabro, bez kompleksa i s puno samopouzdanja ući u tih 180 minuta, dati sve od sebe za uspjeh, a to već jest uspjeh. Čestitke Uljaniku i Rovinju, kao i Jadranu na uspješnim im sezonama istarskog nogometa.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast