Prijepor oko državnih blagdana započeo je 2002. Tada je ničim izazvan saborski zastupnik HSLS-a Ivo Škrabalo odlučio mijenjati stvari. Iako je znatno pridonio hrvatskoj kulturi na raznim čak i neočekivanim područjima, on će biti najviše upamćen kao čovjek koji je toliko zbunio Hrvate da ne znaju kada su im državni praznici.

Prije nekoliko godina HDZ je vratio je Dan državnosti na 30. svibanj odakle ga je Škrabalo 20 godina ranije uklonio. Oporba, posebno SDP ne priznaje tu promjenu, i ne želi je obilježavati. Tako bilo i ove godine. SDP je tu možda radi veliku grešku.

Kada je HDZ prije nekoliko godina pretumbao državne blagdane kako bi pronašao mjesto za Vukovar i 18. studeni, i tako amortizirao DP-ovo jahanje na činjenici da da nisu kažnjeni svi počinitelji zločina, SDP je trebao drugačije reagirati. HDZ si je tada zaista sam sebi složio blagdane kako im je taj trenutak najbolje odgovoralo. Ali SDP je to mogao iskoristiti onako kako to rade sportaši u borilačkim sportovima koji koriste napad da inerciju napadača okrenu u svoju korist.

Naime, da se Sabor u proljeće 1990. uopće prvi puta u svojoj povijesti sastao kao predstavničko tijelo izabrano na općim, izravnim i višestranačkim izborima puno su bili zaslužniji Ivica Račan i SDP nego Franjo Tuđman i HDZ. Pogrešna su sva omalovažavanja Račanove uloge jer da su kao u to vrijeme ionako padali svi komunistički režimi u istočnoj Europi. Pa je eto u Hrvatskoj pao, ili padao, još samo jedan.

Šefovi komunističkih stranaka bivšeg istočnog bloka nisu bili suočeni s bilo kakvom vanjskom prijetnjom. Moskva je digla ruke od bilo kakvog uplitanja u njihove poslove. Ni u jednom trenutku nitko do njih nije bio suočen s vojnom intervencijom. A tadašnji Beograd definitivno nije digao ruke od Hrvatske.

Neformalna koalicija nacional boljševika Slobodana Miloševića i JNA generalskih troglodita u tom je trenutku čak i otvoreno prijetila SDP-u. Ali Račan i tadašnje vodstvo stranke slobodne su izbore ipak organizirali I prepustili vlast izbornim pobjednicima. Da je JNA tada uspjela napraviti državni udar, Račan bi sigurno visio na višoj banderi od one na kojoj bi završio Tuđman.

Da je SDP prihvatio povratak Dan državnosti na 30. svibanj i podsjetio da je on moguće najzaslužniji da uopće postoji povod za njegovo održavanje, mogao je iz tog poteza vladajuće stranke izvući više političke koristi od samog HDZ-a koji je njime želio tek dnevnopolitički amortizirati unutarstranačku pobunu u Vukovaru. Ali od toga se odustalo. I još se jednom držalo štangu Zoranu Milanoviću u njegovom kontinuiranom ratu s Andrejom Plenkovićem.

Osim toga, postoji još nekoliko razloga za 30. svibanj kao Dan državnosti. Sam je Sabor stoljećima - ma koliko bio degradiran, razvlašten, ponižavan, često i korumpiran – ipak bio kakav takav podsjetnik i Beču i Pešti da tu ipak žive neki ljudi koji bi željeli imati barem neka elementarna ljudska i nacionalna prava.

Usto, tijekom devedesetih 30. svibanj je zaista bio prihvaćen kao državni blagdan. Razlog je bio puno banalniji od uloge Sabora u očuvanju nekakvog hrvatskog identiteta. On je bio u tome da ga je tadašnja vlast Franje Tuđmana znala ispuniti sadržajem. Čak i oni kojima je taj sadržaj bio neprihvatljiv pa su protiv njega pisali ili prosvjedovali, posredno su ga time prihvatili da uopće postoji.

Sada sadržaja nema pa su blagdani postali prazna ljuštura. Od 2002. do danas građani su potpuno zbunjeni i ne znaju kada se i da li se uopće slavi Dan državnosti, a kada Dan neovisnosti. Tijekom devedesetih SDP je priznavao 30. svibanj, a nakon 2002. HDZ je priznavao promjene koje se donio SDP. Sada takve tolerancije nema.

Sve u svemu, liberalno lijeva oporba napravila bi veliku uslugu i sebi i svima drugima da je, bez obzira na način i motive vraćanja Dana državnosti na 30. svibanj, ipak prihvatila taj datum. I za mir u kući, ali i za svoje političke ciljeve. Promjene su bile napravljene u regularnoj zakonodavnoj proceduri.

Tužna je i pomalo bizarna situacija da Hrvatskoj Dan državnosti čestita američki ministar vanjskih poslova Antony Blinken, ali ne i njen vlastiti predsjednik Zoran Milanović. Ovako se ide tek linijom tuk na utuk koja ne koristi zaista nikome.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast