Od svih odluka premijera Andreja Plenkovića koje je donio u zadnjih osam godina imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika možda je i najgora. Teško da je ijedno imenovanje izazvalo toliko nezadovoljstva kao što je to slučaj s Turudićem koji je preuzeo dužnost od svoje prethodnice Zlate Hrvoj-Šipek. Nezadovoljstvo je kulminiralo protuustavnim pokušajem predsjednika Zorana Milanovića da se predstavi kao mandatar SDP-ove koalicije na netom završenim parlamentarnim izborima, a što je spriječio Ustavni sud. Nakon izbora na kojima je relativnu pobjedu odnio HDZ, SDP je pokušavao sve kako bi oformio antihadezeovu većinu u nacionalnom parlamentu kojoj bi jedan od glavnih zadataka bio onemogućavanje novog glavnog državnog odvjetnika u preuzimanju dužnosti. Još dok je izborna kampanja bila u tijeku, Plenković je u jednom trenutku dao nagovijestiti da bi s naknadnom pameću, nakon svih tenzija koje je prouzročilo njegovo inzistiranje na Turudiću, možda neke stvari i promijenio. No, birači su odlučili kako su odlučili, Plenković je dobio povjerenje za treći mandat i sada imamo to što imamo. Radost i lipotu. Imamo glavnog državnog odvjetnika koji je opterećen profesionalnim i privatnim temama što čini dvojbenim njegov legitimitet za obavljanje tako važnog pravosudnog zadatka. Koliko god se Turudić bude trudio obavljati taj posao najbolje što znade, teško da će dobiti pohvalu dobrog dijela političkih aktera, ali i javnosti. Zato što je Turudićeva kandidatura kompromitirana i on nema ni jedan način na koji to može ispraviti i vratiti toliko potreban legitimitet.

Kada su početkom 2024. godine objavljena imena četiri kandidata - suca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića, zamjenika splitske županijske državne odvjetnice Nikše Wagnera, zamjenika glavne državne odvjetnice Emilija Kalabrića i zagrebačkog odvjetnika Mladena Dragičevića, većina analitičara koji prate rad pravosuđa složila se da najmanje izglede za izbor ima Ivan Turudić. U tom trenutku nitko nije znao kada bi se mogli raspisati izbori, a prijedlog da se izabere Turudić, kojega su HDZ-ovci opisivali kao našeg dečka, mogao bi tu stranku značajno kompromitirati u javnosti. Žestoko se u cijelu priču uključio predsjednik Zoran Milanović koji je s pravom upozoravao na sve ono zbog čega Turudić ne smije dobiti povjerenje, a popis je dugačak. Što se Milanović više trudio osporiti Turudića, to ga je Plenković više branio. Jer tako funkcionira politički mehanizam u Hrvatskoj. Imamo sukob dva zagrebačka brda i vrlo često ozbiljna pitanja, teme i kadrovska rješenja postanu razlog svađi premijera i predsjednika, svađi zbog koje se izgubi bit, a jedino bitno postaje to što je Plenković za, a Milanović protiv. I obratno. Javni prostor se toliko zagadi da se izgubi meritum i na djelo stupa provođenje inat-politike. Valja se sjetiti zadnjeg takvog slučaja. Nakon izbora još uvijek nije bilo jasno na koji će način HDZ dobiti većinu u parlamentu kako bi se Plenković izabrao za mandatara. Onda je aktualni premijer rekao da će on iz inata sastaviti vladu. I sastavio ju je pa je tako u treći mandat Plenković ušao s inat-vladom. I s inat-glavnim državnim odvjetnikom kojemu dobar dio javnosti ne vjeruje zbog svega onoga čime se Turudić kompromitirao. Ponajviše zbog njegovih sastajanja sa Zdravkom Mamićem 2015. godine koje je najprije negirao, a onda potvrdio da je informacija koju je iznio predsjednik Milanović točna.

Ono što se može priznati Turudiću je nevjerojatno strpljenje koje je pokazao kako bi došao do cilja, preuzimanja dužnosti glavnog državnog odvjetnika. On je bio središnja tema izborne kampanje, nema u negativnom kontekstu spominjanije osobe od njega u zadnjih pola godine. Sve je to Turudić istrpio. Većina ne bi jer bi se zahvalila na prilici koja im je pružena, ali bi odustala od svega kako ne bi ugrožavala legitmitet pravosudne institucije koja bi trebala biti jedan od stupova hrvatskog društva. Društva koje izjeda korupcija, a zbog epizoda kao što je ova s Turudićem, teško je vjerovati da će se klimajući stup uspješno oduprijeti koruptivnim potresima koji ugrožavaju zemlju. Tko će ozbiljno shvatiti čovjeka čije poruke s Josipom Rimac, a valja podsjetiti da je riječ o radosti i lipoti, kako su si tepali, dominiraju nad svime onim što je Turudić radio do sada u pravosuđu. Čovjeka kojega novinari očito nerviraju, a pravo javosti da zna za njega je nužno zlo. Trudi se Turudić sada pokazati da je spreman promijeniti se, ali mu nekako ne ide.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast