Prošlog petka na stadionu Aldo Drosina odigrana je posljednja sezonska domaća utakmica Istre 1961. Radni dan, finiš sezone bez nekog natjecateljskog naboja, suparnik iz Varaždina slične misije, činilo se neće biti zanimljivo. Skupilo se oko 1100 ljudi i kad se ne očekuje, atmosfera na tribinama postala je euforično pozitivna. Navijanje, pjevanje i opća veselica na tribinama do kraja utakmice, a onda i desetak minuta nakon nje, djelovalo je kao je višestruko više publike.

Pozitivne atmosfere masovnijih skupova, u sportu, glazbi i inim događanjima vrlo je ugodno doživljavati. Dobre su to vibracije za svakog pojedinca, i pomažu napuniti baterije za sve potrošnje energije u radnoj i inoj svakodnevici. U Puli je u sportskom kontekstu to, kao više-manje slično (proporcionalno masi) svugdje u Hrvatskoj, još uvijek dostupno tzv. običnim ljudima. Ulaznice se mogu uvijek nabaviti, cijene su prilično popularne. Doduše, gostovanje glazbenih inozemnih »prvoligaša« prešlo je u drugu razinu (ne)pristupačnosti. Par stotina eura za jedan koncert, ili višestruko takvih u jednoj ljetnoj sezoni, podsjeća nas i u našem okruženju na ono što se događa u svijetu.

Prije svega postala je lutrija dohvatiti ulaznice, a onda i preteška misija za one koji imaju prosječne prihode podnijeti trošak tog doživljaja. Rastuća ogorčenost masa navijača prije svega u Engleskoj i Njemačkoj, a sada i eskalacija prosvjeda u Italiji, potvrđuje da je proces od »popularnog za mase« do »luksuza za određene grupe« učinio dodatne iskorake. Analitičari svih područja nastoje pojasniti zašto je pored velikog poskupljenja pratećih usluga (letovi, hoteli, agencijski aranžmani, taxi službe…) i ogromnog povećanja cijena ulaznica za nogometna događanja, paradoksalno sve veća potražnja.

Obzirom da je cijena jednog izleta na, recimo utakmicu EURA, više tisuća eura (ovisno o paketu), što je i za boljestojeće europske građane postalo vrlo zahtjevno, a potražnja višestruko premašuje ponudu, to ukazuje na trend promjena strukture gledatelja odnosno navijača.

Prije 27 godina svjedočeći prvi put finalu lige prvaka u Munchenu ta se evolucija nije mogla nazrijeti. Akteri su bili favorit Juventus i manje rangirana Borussia Dortmund. Atmosfera u gradu bila je vrlo pozitivna, pogotovo na glavnom gradskom trgu od 1158. Marienplatzu. Iako su to vremena kada su navijačka sukobljavanja bila standard, snage sigurnosti tek su diskretno motrile da stvari ostanu u okvirima navijačkog rivaliteta. U više navrata prilazili su nam preprodavači ulaznica, sa sve nižom cijenom kako se bližio početak utakmice. U hotelu gdje je bila smještena Juventusova škvadra bez problema se moglo doći u hol, gdje su bili Deschamps, Zidane, Vieri, Del Piero, Jugović, naš Alen Bokšić. Bio je tamo i trener Marcello Lippi, koji nije ništa prigovarao kad je vidio novinara da priča s Bokšićem, pa s Jugovićem. Sve je bilo opušteno, kao da se igra obična prvenstvena utakmica, a ne najvažnija utakmica sezone.

Kolega Orlando Rivetti i ja imali smo i veliku sreću kad su se povukli igrači i treneri na popodnevni odmor. Legendarni Omar Sivori pristao je razgovarati za naše novine. Jedan od najboljih napadača u povijesti bio je gost Juvea (igrao i za River Plate i Napoli) pa se raspričao dobro raspoložen o mnogim zanimljivim nam temama. Bilo je sve tako prirodno, ležerno i srdačno, kao i večer prije kada je novinar mogao biti na treningu te se čak kretati iza gola, uz malu asistenciju Bokšića.

Gledati izbliza kako lopta leti iz jednog kuta u drugi nakon udaraca suigrača bio je impresivan doživljaj, jer su to drugačije razine eksplozivnosti, odraza i reaktivnosti u odnosu na tv vizure. U finalu, a tada je to bilo uobičajeno, pobijedila je momčad koja je tretirana inferiornijom. Borussia Dortmund predvođena Sammerom, Riedleom i čovjekom koji se najavljuje kao budući trener Hajduka, Paulom Sousom, slavila je fantastičnu im pobjedu od 3:1.

Od tog prvog finala LP uživo, nakon još 4, do onog 2016. u Milanu, gdje je Real nakon izvođenja jedanaesteraca svladao Atletico, novinarski se mogla jasno spoznati evolucija u doživljajima i pristupu euro nogometu. Unutar 19 godina sve se promijenilo. Prije svega da bi dobili akreditaciju već je muka. Kad uspijete, onda postaje pothvat dobiti par izjava aktera, a nemoguće je više doći do terena, odnosno do igrača i trenera da biste neposrednije stekli uvid u raspoloženja i očekivanja. Momčadi su smještene u luksuznim hotelima, oko kojih su kordoni policije i zaštitara.

Čak i kad imate igrače koje poznajete, to vam samo može omogućiti približavanje ulazu u hotel. Na utakmici ste na tribini, poslije toga u napućenom press prostoru teško možete dobiti mikrofon za pitanja, a u miks zoni, gdje prolaze igrači od svlačionica prema autobusu, opet je takva gužva da teško možete do ikakve interakcije s igračima. Zaštitari stalno priječe kontakt, glasnogovornici dopuštaju »par pitanja« bliskim im medijima, ako što uhvatite ok, ako ne nikom ništa. Profesionalno je već prije 10-tak godina postalo jasno da je trošak prisustva na takvim događanjima suvišan luksuz.

Sve to što se događa u Ligi prvaka, u prvim fazama tek u finalima, a sada praktično i na utakmicama u grupi, samo je simbolički pokazatelj onog što se u sličnom procesu razvijalo u reprezentativnim turnirima. Od 1996. i prvog EURA sa Hrvatskom pa do Brazila 2014, Francuske 2016, lako je bilo prepoznati da će iz godinu u godinu akteri postati sve manje dostupni. Odnosno postaju nedostupni.

No, to je jedan dio procesa »otuđivanja« nogometa (i najgledanijih sportova), u profesionalnom smislu koji je teret za medije. Kudikamo je teži za nogomet općenito proces odmaka od masa. Može zvučati paradoksalno, jer danas je nogometni događaj zapravo nikad praćeniji, a potražnja za ulaznicama nikad veća i teža. Evo, samo za EURO 2024 bilo je 30 milijuna traženja iz 206 zemalja svijeta, a na raspolaganju će biti ukupno (ne samo za zemlje sudionice) 2,7 milijuna ulaznica za sve utakmice. Manje od deset posto. Logično da takva potražnja diktira cijene, pa su one postale astronomske za običan puk.

Svedemo li stvari na »redovne lige« moglo bi se pomisliti da je lakše otići na utakmice engleske, španjolske, njemačke i ine lige. No, navijači su tamo sve očajniji i ogorčeniji. U Engleskoj, neovisno koliko je klub sada u krizi, recimo kao Chelsea, stalno povisuje cijene ulaznica i uvođenjem novih »sadržaja«. Pa se tako gledatelju nudi povlašteno mjesto bliže terenu, pa može biti bliže klupi uz mogućnost da čuju sve što trener viče. Eto, zato će im se više višestruko više naplatiti. Nevjerojatno, i za klubove tog ranga, da jedna ulaznica dostiže cijenu i od 5 tisuća funti.

Problem je za mase »pravih navijača« što takvi pristupi bitno podižu cijene i onih manje atraktivnih mjesta-ulaznica. Navijači Arsenala su ogorčeni jer za takve »normalne« pozicije moraju za sezonu izdvojiti od 975 do 1895 funti, što je nakon COVID faze, višestruko povišenje. Takav trend, navode analitičari euro nogometa i biznisa, postaje realnost u svim prvenstvima. Dobiti recimo kartu za utakmicu Real Madrida, i kad je najslabiji suparnik u pitanju, je postalo nemoguće, bez obzira koliko ste spremni platiti. Nogometni događaj postao je pravi luksuz i zato je sve manje strastvenih navijača na tribinama, sve više »turista« i onih koji to žele malo vidjeti jer je »glamurozno« i mogu si to priuštiti za razliku od običnijeg puka.

Je li to amerikanizacija europskog sporta? Činjenica jest da su američki investitori preplavili europski nogomet i nameću svoje vizije sportskog događanja kao zabavišta u kojem je utakmica »tek« dio paketa koji se prodaje. Osim svoje sportske filozofije, koja prolazi u SAD-u, jasno je da Amerikanci žele izvući što više profita iz investicije u euro nogomet. Gdje će to odvesti? Za sada je vrlo jasno da je nešto što je bilo masovno dostupno preraslo u nedostupno za mase. Dakle, postalo je luksuz za čiji doživljaj treba luksuzno i platiti. Za europske navike to je ogromna promjena i pitanje je koliko će duboko promijeniti bit sportskog doživljavanja, koji je bio generiran strašću navijača.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast