Bila je 1991. godina kada sam posljednji put bio na tom Campu. Do tada sam desetak godina dolazio kao igrač Istre, Uljanika i Banjola, odnosno kao tajnik NSŽI i Pula te potom profesionalni novinar.

Tog popodneva, prije 33 godine, utakmicu Treće HNL Zapad (Primorsko-Goranska-Istarska liga) pogledao sam na tamošnjem Campu, mislim, posljednju utakmicu sezone 1990/91, između Marčane i Istre iz Pule. U to vrijeme bili su isti rang natjecanja, četvrta razina u bivšoj državi. Bila je to posljednja nogometna sezona unutar Jugoslavije.

Utakmica je bila dinamična jer nikome ništa nije odlučivala. Pobjednik lige bila je Pazinka, tri boda ispred Rudara iz Labina, Istra četvrta s vrlo mladom momčadi čija će prava snaga doći do izražaja u skorašnjim novim višim razinama igranja. Ligu je Marčana završila na desetoj poziciji, ispred Grobničana, a na začelju su petnaesti bili porečki Jadran i posljednjeplasirani Uljanik. Nitko nije niti mogao zamisliti da će Istra, par mjeseci kasnije, biti političkom odlukom uvrštena u novoosnovanu Prvu hrvatsku nogometnu ligu.

Na igralištu u Marčani zaključena je utakmica sa 4:4. Nikome nije bilo tamo lako igrati, neovisno o kvaliteti. Travnjak je bio prilično uzak i neravan, a domaćini su bili natjecateljski uvijek iznimno borbeni. Još dok sam igrao u Uljaniku, 1982. kada smo se počeli penjati tri ranga, od Istarske do Treće HNL Zapad (1985.), pamtim težinu tih utakmica. I mnoga lica iz Marčane koje sam potom sretao u drugim prilikama, na drugim mjestima u Marčani, Puli i šire.

Na Campu u Marčani sam prošlog utorka bio prvi puta nakon tri desetljeća. Mnoštvo se puta prolazilo po cesti prema drugim destinacijama u Istri i dalje, i vizura Campa je djelovala uvijek ista. Ovaj put, za gostovanja porečkog Jadrana u Kupu Istre, NK Marčanu doživio sam opet izbliza. Onako na prvu, učinilo mi se da ima nekih promjena. Pored svlačionica je pokriveni prostor (i) za ugostiteljske potrebe. Teren mi se čini na višoj poziciji u odnosu na nekad, kad su igralište i svlačionice bile u istoj razini. Uz ograde sada su i dvije montažne tribine s istočne strane te snimateljska kućica na zapadnoj strani. Ono što se dalo primijetiti odmah je da postoji onaj karakteristični entuzijazam manjih sredina. Pričali su domaćini kako je Marčana bila praktično pred gašenjem, ali se onda u tri godine napravio zaokret s novim vodstvom, strukom i igračkom selekcijom te napredovalo tri ranga. Da je priča pozitivna lako se prepoznalo u Kupu Istre, gdje je do polufinalnog dvoboja s Jadranom, Marčana eliminirala i Umag, i Rovinj i Pazinku. Ti rezultati momčadi koju vodi trener Goran Kostić potvrda su određenog kontinuiteta napredovanja Crvenih, koje poduže traje i najbolja su motivacija i Upravi kluba koja je klub podigla iz »pepela«.

Rezultati međutim nisu ključni motiv ove priče. Što se, primjerice, najbolje vidjelo po atmosferi na utakmici s više rangiranim Jadranom. U očitoj razlici kvalitete domaća je publika bila pozitivna i podržavala je svoje igrače, veselila se pogocima (2:6) kao da znače prolaz, a vrhunac je došao na kraju. Uz glasnu glazbenu kulisu, svi su se zagrlili ispred domaćih gledatelja i zapjevali. Mislim da je u tome sva simbolika djelovanja sportskih klubova u manjim mjestima, pozitivan doprinos zajednici. NK Marčana, za koju sam kao tajnik saveza od ondašnjeg predsjednika im Siljana doznao da je osnovan 1946. godine, a da je ta »registracija« obnovljenja na Badnjak 1984. godine, danas posve ispunjava taj društveni cilj. Na području mjesta djeluje i Škola nogometa Mandalena, koja okuplja stotinjak djece i u sinergiji je (natjecateljskoj i inoj) s NK Marčanom. Ne samo na terenu i u korištenju objekta, nego i u humanitarnim aktivnostima i pomaganju potrebitima.

Nakon utakmice bilo je baš ugodno sresti mnoge aktere povijesti tamošnjeg nogometa. Ličo Čalić, osim sjedih vlasiju, djeluje gotovo isto kao i prije više desetljeća kada smo jurili igralištima širom Istre u dresovima svojih klubova, pa veterana. Ličo je stari uljanikovac, kao što su mnogi tamošnji gledatelji starije generacije, koji su se odmah prisjećali dogodovština na Campu i »u gostima«. Stekao bi čovjek dojam da smo se vratili za tren oka u 1980-e i 1990-e. Ličo Čalić, inače brat boksačkog asa i trenera Dorijana Čalića, kaže mi (a)tipičnu generacijsku storiju. Mirovina, radi u svojoj »prirodi« i uživa te kako je uvijek bio takav tip, govori kako je sve dobro, i neka samo potraje. Osvježenje optimizma i pozitivne energije. Bilo je lijepo vidjeti nakon duže vremena i Branka Dragešića, nekoć suparnika i britkog defanzivca. Njegov otac Pere bio je lugar, kao i on čovjek uvijek spreman pomoći.

Nije bilo ovaj put Gina Radolovića, kojeg sam upoznao upravo u onim utakmicama 1980-ih, a koji je kasnije bio u vodstvu i Istre te je još jedan od pozitivaca tog okruženja.

Sjećanja iz Marčane, u revitalizaciji doživljaja, uvijek će se vraćati i prema Rinu Gortanu te Mladenu Radoloviću. Dva super momka koji su iskoračili u Istri, jedan kao napadač a drugi kao lijevi bočni. Vrsni nogometaši, ali i zbilja dobri dečki, koji više nisu s nama, ali ostaju uvijek dio nostalgičnih spomena pogotovo njihovih generacija kako u Marčani tako i pulske Istre.

Nekome kome sport nije zanimljiva priča, teško će razumjeti te odnose i emotivne linije u masovnoj djelatnosti. Nogomet je tek dio sporta, ali najčešće je simbolika univerzalnog poimanja tog načina života. U nogometu Hrvatske registrirano je 107 tisuća nogometaša i nogometašica svih dobnih kategorija. Oni djeluju unutar 1.874 kluba, pod čijim se okriljem godišnje odigra 55.100 utakmica. Kad bismo to predveli u okvire prosjeka, ispalo bi kao da se dnevno odigra 151 utakmica. Jasno je da je u pitanju ogromna masa ljudi koji su svakodnevno u fizičkoj aktivnosti, natjecateljskom điru, pokretu unutar Županije, regije, države i šire. Višestruko je više onih koji tu aktivnost prate, a što je viša razina nogometa, samo se razlikuju dimenzije »ulaza i izlaza«. Život u nogometu, ili ako hoćemo u sportu općenito, je temeljno isti ili vrlo sličan. No, neki igraju do granica lokalne samouprave, drugi do nacionalnog nivoa, a treći do međunarodnih okvira. Po toj hijerarhiji se razlikuju i cijene funkcioniranja, primanja, odnosno ulaganja.

Klubovi kao Marčana su dio onog životnog nogometnog funkcioniranja, kojeg možemo zvati aktivnošću koja doprinosi boljitku društvene zajednice. Općina Marčana, primjerice, ima oko 4.500 stanovnika u raznim naseljima, od kojih je u Marčani najviše (1.156), pa u Loborici (1.076), Raklju (471), Krnici (296), Peruškima (245), itd... Još iz prošlog stoljeća pamtimo da su u tim sredinama funkcionirali nogometni klubovi, bilo je drugih (prvoligaške odbojkašice Marčane, sjajni biciklistički dosezi Loborike…). Ti sportski klubovi okupljali su staro i mlado, uvijek su davali svoj doprinos životu mjesta. Da to nije lako najbolje znaju oni koji vode brigu da u današnje vrijeme, kada se sportskim amaterskim družinama osigurava manji iznos od minimalnih potreba, klubovi i njihova uloga i dalje žive. Biti djelatnik u malim sportskim sredinama bilo je uvijek prilično mukotrpan posao, u kojem je zagarantirana samo kritika onog dijela javnosti koji uglavnom stvari voli gledati sa strane i docirati, a pogotovo prozivati one koji rade. I trude se privući djecu u sport, odvratiti ih od silnih drugih (ispraznih) sadržaja te koliko god mogu usmjeriti u pozitivne smjerove odrastanja i životnog sazrijevanja.

Zato je revitalizacija (i) NK Marčane, kao i napori svih onih entuzijasta koji se bore za opstanak takvih sportskih udruga, jako dobra priča koju vrijedi istaknuti i podržati. Mali klub u širokoj nogometnoj obitelji, ali velik društveni akter u svojem okruženju, što je i glavna misija njegova djelovanja. Podrška okruženja u stvaranju boljih uvjeta ne bi trebala biti opcija nego poželjan doprinos onih koji upravljaju lokalnim samoupravama i teže okupljanju mladih i starih u zdravoj društvenoj djelatnosti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast