Ako je suditi po prosvjednom potencijalu građana Hrvatske iz fotelje ili s kauča, jao si ga hrvatskoj vlasti. Nema te teme koja ne izaziva gnjev napaćenog hrvatskog naroda koji je prema upisima na društvenim mrežema, ili prema razgovorima za kavanskim stolovima, takav da je samo pitanje trenutka da će se bijes provaliti na hrvatske ulice. Na kojima će osvanuti barikade kako bi se vlasti poslala poruka da je dosta i da više ne može. Dosta je čekanja milostinje od privatnih poslodavaca, dosta je čekanja milostinje od hrvatske vlade. Pa je dosta divljanja cijena koje onemogućavaju normalan život. Dosta je društva u kojemu mlad čovjek ne može platiti podstanarstvo, a o vlastitom krovu nad glavom može samo sanjati. Dosta je tužnih scena s hrvatskih autobusnih i željezničkih kolodvora s kojih roditelji ispraćaju djecu koja odlaze u ekonomsku emigraciju. Iz koje se nikada neće vratiti. Ne mogu se više izdržati društveni uvjeti u kojima je čovjek koji živi od rada zadnja rupa na svirali.

Tko može ostati normalan kada pročita kakve su plaće menadžera u privatnim tvrtkama, čelnih ljudi banaka u Hrvatskoj. Na njihova konta na mjesečnoj razini sjedaju desetine tisuća eura, a na godišnjoj razini dijele bonuse koji su dostatni za kupovinu stambenog prostora o kojemu mogu samo sanjati mladi ljudi koji se spremaju zasnovati obitelj i ući na tržište rada. Nije problem s kauča ili iz fotelje dignuti glas i zbog nezadovoljstva izborima i političkim elitama. Nema te političke sile protiv koje se iz udobnosti doma neće pobuniti građani Hrvatske. Ali kada treba izaći na ulice, tu nestaje protestni potencijal. Na hrvatskim ulicama može se ponekad čuti gunđanje kako nam nije dobro i da će sve otići kvragu, ali urlika gnjeva nema. U zadnjih nekoliko desetljeća bilo je nebrojeno razloga, od političkih do gospodarskih, za podizanje barikada na hrvatskim ulicama. Ništa se nije događalo. Za to su građanima Hrvatske svi drugi krivi. Samo oni nisu. Jednostavno većina građana ne vidi dovoljno jak razlog kako bi s ulica i trgova poslala poruku da je dosta i da tako više neće ići. Kao da su zaboravili na temeljnu postavku zapisanu u Ustavu. U temeljnim odredbama, u članku prvom navedeno je da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Dalje se navodi da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Dobro, u svjetlu nedavnih događaja vezanih uz parlamentarne izbore valja priznati da su kompromitirani i Ustav, a u blato se zavaljao i Ustavni sud koji se doživljava kao vrhovni autoritet samo ako nama odgovara. Kada najvažnije institucije, kao što je predsjednik Republike Hrvatske, ne priznaju Ustav, teško je onda očekivati da će građani s Ustavom pod miškom koračati ulicama i zazivati, između ostalog, socijalnu državu. Barem jednom godišnje, simbolike radi, a to je proslava Međunarodnog praznika rada. Kako bi se sjetili svih onih generacija radnika koje su se na ulicama borile za radnička prava. Mnogi od njih su ginuli, a nama koji baštinimo rezultate njihove borbe nikada ne smije pasti na pamet zaboraviti njihovu muku i upozoriti sve vlasti ovoga svijeta da smo spremni zaštititi ljude koji žive od svoga rada. Zaštititi dostojanstvo radnika i čovjeka.

Nama je u Hrvatskoj daleko i povijesno i geografski Chicago u kojemu se 1. maja 1886. godine okupilo oko 40.000 radnika koji su se borili za formulu osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Prolila se radnička krv po ulicama Chicaga, mnogi su zatvoreni, za petoricu vođa prosvjeda je određena i smrtna kazna. U spomen na taj događaj odlučeno je da će se 1. maja svake godine održavati mirni radnički prosvjed. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever podsjeća da već niz godina nije bilo povorke jer nije bilo odaziva građana, a i sami sindikati su morali improvizirati jer se ni njihovi članovi nisu odazivali pozivima na prosvjedne povorke. Sada će onaj gnjevni "čovo" s kauča ili iz fotelje prokleti Severa i sindikalne lidere, ne shvaćajući da nisu krivi oni već je kriv on. Naš čovjek ne želi shvatiti da što nam je dalje Chicago i njegove krvave ulice, da je našoj mladosti sve bliže Irska, Njemačka ili neka druga zemlja zapadne Europe. U konačnici, Severa i ostale sindikalne lidere uvijek se može smijeniti, ali kako smijeniti ili promijeniti nas same. Kojima je dobro i neka nam je.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast