Krenimo od djevojaka. Mia Gavrić, Nika Radolović, Ivona Oto, Štefani Tomić, Lana Lovrić, Jana Vujičić. Dečki, Dukan Ahmeti, Raul Kumar, Mate Peteh, Teo Žiković, Nik Škafar Žužić, Diego Šaina, Luka Tomić, Matija Kablar, Leon Liović, Marko Juršić, Petar Nemet. Mladi seniori Mateo Lisica, Moris Valinčić, Antonio Maurić, Lorenzo Travaglia. Uz njih momci iz inozemstva, Iurie Iovu, Ville Koski, Salim Fago Lawal, Sebastian Nebyla, Darwin Matheus.

Ovih 26 imena iz Istre 1961 bili su dio spiskova reprezentativnih selekcija omladinskih i mladih selekcija u muškoj i ženskoj konkurenciji. Tih 26 imena izvukli smo iz klupskih objava u proteklih desetak mjeseci, što znači da ima još niz imena koji su prethodnih par godina iz Pule iskoračili u status reprezentativnog izbora. Prateći kao kroničar zbilju nogometne Pule 45 godina, a prije toga desetak sam godina bio dijelom omladinskih kategorija Istre, siguran sam da ovdašnji nogometni klub(ovi) nisu nikad, ni približno, imali takvu reprezentativnu priču.

Dakako da moramo napraviti distinkciju između doba Jugoslavije i Hrvatske, jer je u nekadašnjoj saveznoj državi bilo nemjerljivo teže ostvariti iskorak iz Pule. Osim što je baza u državi s više od 23 milijuna stanovnika bila peterostruko veća, činjenica je da je Pula u nogometnoj strukturi bila na periferiji. Kad je Rijeka ostvarila 1974. novi ulazu u prvu jugoslavensku ligu i tamo bila do kraja, njena je geopolitička, ekonomska moć i nogometno otišla u drugu dimenziju za ostale u regiji. To joj je omogućavalo povlašteni status u dovođenju mladih igrača i iz Istre i Pule.

U tim dekadama svatko je tko je bio zapaženiji mladi igrač, poglavito Istre kao najjačeg kluba na poluotoku, dobivao poziv s Kantride. Svatko tko se ozbiljnije htio baviti nogometom, nadao se da će se javiti Rijeka i omogućiti iskorak iz pretežno trećeligaškog i povremeno drugoligaškog razreda, u razinu iznimno snažnog saveznog razreda bivše nam države. Sve je to prirodno, želja za napredovanjem, afirmacijom, zaradom, kao što je bilo logično da će Rijeka imati odmah prednost ako je netko unutar Istre skrenuo pažnju na sebe.

Istina je da se sporadično događalo i drugih iskoraka. U dvadesetak posljednjih godina jugo lige imali smo situaciju kada je Dinamo pozvao Radomira Koraća, tada lijevog omladinskog reprezentativnog beka. Dio tih selekcija bio je i Tomo Crnobori, koji nije otišao iz Pule, za razliku od Damira Maričića kojeg je pozvao, još kao juniora, splitski Hajduk. Klub s Poljuda, onomad »iza Stare plinare«, jako je zapeo za Igora Banjca, koji se fantastičnom efikasnošću u Istri nametnuo i za poziv u mladu reprezentaciju Jugoslavije. Jedan od najpoznatijih stručnjaka ondašnjeg Hajdukovog pogona, Andrija Anković, u nekoliko navrata je dolazio u Pulu kako bi Banjca i roditelje privolio na odlazak u Split.

I otišao je Banjac, ali on je bio previše vezan za Pulu, roditelje, prijatelje i Istru (igrao već i za prvu momčad, kojoj će pomoći izboriti drugu ligu 1978/79) da bi duže ostao. Vratio se par tjedana kasnije i pauzirao šest mjeseci. U prvoj utakmici za juniore Istre odmah je Rijeci isporučio pet golova za pobjedu 5:0. Talent samo takav, ali koji će ostati kroz vrijeme neispunjena priča.

U vrijeme selekcija bivše države više je igrača iz omladinskog pogona odlazilo za selekciju Hrvatske. Onako iz sjećanja, Enes Halilović, Rade Bešir, Duško Orešćanin, Slavko Maletić generacijski su djelovali većeg potencijala, no njihov će se opus zaokružiti u Istri. Trebalo se puno toga poklopiti da bi ovdašnji igrači uspjeli iskoračiti kroz selekcijske provjere preko Rijeke, a kamoli na državnom nivou. Istarski su igrači uvijek imali teret što na poluotoku nije bilo jakog kluba, a pogotovo što su funkcionirali u amaterskim uvjetima, čak i ako su za Istru igrali drugu jugo ligu.

U realnostima hrvatske države istarski je nogomet, odnosno Istra, dobila političku pozivnicu i najsnažniji poguranac da se izdigne iznad amaterizma. I dugo se pulski nogomet koprcao u raskoraku želja i mogućnosti, te objektivno pasivne društvene, političke i ekonomske kaste. Sve vrijeme je tako ukorijenjena fama o netalentiranosti ovdašnje djece (i) prema vršnjacima drugih regija. Nametala se fraza kako mlade ovdje nogomet i sport ne zanimaju zbog napora nego su skloniji hedonističkim svakodnevicama u »najbogatijoj i najrazvijenijoj županiji«.

Kada mladima (i ne samo njima) ne omogućite barem približne uvjete razvoja kao u uspješnijim sredinama, onda se teško i stvaraju, odnosno razvijaju talenti. I vjerojatno bi tako bilo zauvijek da se nije promijenila priča u Istri 1961. Dolaskom vlasnika iz Baskonie-Alaves u startu je politika razvoja mladih igrača i oslonca na vlastitu školu, u koju će se regrutirati djeca iz Županije, regije, države i šire, označena kao prioritet. Djelovala je, naravno, paradno kao i svaka do tad. Jer lako je misliti, govoriti, teže je djelovati, a najteže je pretočiti u djelo svoje teze. Šest godina kasnije, imamo znakovite rezultate pristupa kako naznačuju imena u uvodu.

Već se iskorake dalo naslutiti kada je Rocco Žiković dobio ponudu Red Bull Salzburga. U školi nogometa Istre 1961 bio je od 12. do 16. godine, dakle u ključnim formativnim godinama. Njegov transfer od 2 milijuna je 2021. bio najveći u povijesti HR nogometa za kadeta. Na tom tragu je i transfer Maura Perkovića, koji je u klubu bio od 2012. do 2023., te je Istri osigurao 2 milijuna prihoda. Slična je priča s još jednim mladim reprezentativcem, ali Alžira, Mounsefom Bakrarom, koji je za 2 milijuna dolara prodan u New York City. Uvjerljiva je teza da bi i Mateo Lisica ostvario veći iskorak da mu se nije dogodio ogroman peh višestrukog ponavljanja rupture bedrenog mišića. Za igrača koji moć temelji na eksplozivnosti i brzini to je najgora ozljeda, odnosno limitiranje. Lisica ima 20 godina i još dovoljno prostora da se vrati u pravi ritam, ključno je da je sada zdrav.

Upravo u tom kontekstu ide daljnja analiza pristupu mladim igračima. Razvijanje talenata da bi se onda što prije mogli prodati je besmislena politika profesionalnog kluba. Razmišljanje talenata i njihova okruženja da se što prije prodaju je vrlo štetan pristup i rizik karijeri. Baskijski vlasnici ulažu godišnje 2-3 milijuna u Istru 1961 i logično je da vode računa o prihodima. Nitko, a da nema izvorište nafte ili milijarde za zabavu, neće ulagati u nogomet, poglavito ne u Puli i Istri, radi zabave ili zato što ne zna što bi s novcima. Transferni prihodi, kao i oni od marketinga, tv prava i slično, su generator novih ulaganja. I s te strane je u redu da Baski imaju želju (potrebu) za transferima koji će omogućiti nastavak djelatnosti, ulaganja u kamp (uvjete) i daljnju organizaciju kluba.

Ono što nije baš logično je da inzistiraju na tome i onda kada je natjecateljski svrsishodnije imati sportsk(ij)i pristup. Ukoliko Istra ima bolji plasman, pa više publike, imat će više pažnje skauta, agenata i klubova izvana, a i domaćih. Ako ima bolji plasman, znači da ima dobru momčad, a onda u njoj je lakše na godišnjoj razini promovirati 1 do 2 mlada igrača. Ideje da to bude 5-6-7 su utopijske. Ne može se pomiriti natjecateljska ambicija s onom forsiranja nezrelih igrača jer će se tako kao lakše prodati.

Dojam je, barem do sada, da su vlasnici Istre to počeli uzimati u obzir, jer je to lanjska sezona i peto mjesto s Garcijom jasno dočarala. I prihodom od 4 milijuna i borbom za igranje u Europi, gdje bi uz pravednije odnose u HR nogometu Istra 1961 vjerojatno doživjela promociju. I zaradila koji milijun i pol eura u startu za nastup, pa možda i za koji bod, odnosno izlog za igrače za tržište.

Pulski klub je, napokon, ostvario iskorak u organizaciji, radu s mladima, stvaraju se zavidni uvjeti (kamp) za rad, izdvajaju novci za stipendijske ugovore brojnim mladim igračima. No, klub mora imati i natjecateljsku motivaciju, jer je to nužno okruženje da mladi igrač lakše pokaže svoju nadarenost. Uzmimo dva još dječaka, Dukana Ahmetija i Raula Kumara. Imaju 16 godina i još praktično nisu skupili dovoljno nastupa za kadete, a već su angažirani za juniore odnosno »stažiraju« u seniorima.

Signali da imaju »pratnju skauta« iz Europe vjerojatno su pojačali njihov status kod vlasnika kluba. No, sa 16 godina igrači nisu ni fizički sazreli, a kamoli mentalno za napore koje nameće profesionalni nogomet. Ahmeti je već igrao neke prijateljske utakmice i ostavio je izvrstan dojam. Štoviše, djeluje uvjerljivije u odnosu na dob, ali u niti jednom slučaju ne treba se požurivati vrijeme. Primjer Lisice koji je uletio u seriju ozljeda ukazuje na preopterećenje mladih igrača.

Antonio Maurić, koji je iskoračio jesenas, postao prvotimac, pa mladi reprezentativac, također je opterećen serijom problema s bedrenim mišićem. Ahmeti je nakon vrlo intenzivnog iskoraka u kadetima, juniorima pa i treninzima sa seniorima, uz igre i u reprezentaciji, ušao u fazu zamora mišića. To je uvijek predsoblje ozljeda ako se na vrijeme ne reagira i prilagodi ritmove i za odmor. Što su sada u Istri učinili. Svi ti mladi igrači su zbilja talentirani i potencijali. Svi imaju isti cilj, razviti ih, ali kako je ukazao i iskusni Paolo Tramezzani, treba pravi tajming i postupnost procesa.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast