Ma ča jopet uon, će reći to ki, dela belaj, bi reka naš Bosanac? Ma xe vero anche che el primo galo che canta finira’ in brodo! Ali, nije posrijedi autorska presumpcija, nego gola EU statisitčka procjena: svi južnoslavenski narodi populacijski nazaduju, 20-30 posto, gledajući po prognozama do 2070. godine. Samo Slovenci napreduju. Tada će Slovenaca biti oko dva milijuna, a Hrvata jedva malo više od dva milijuna (od skoro pet milijuna koliko ih je bilo 1991.).

I još jedna statistička procjena, iz redova hrvatskih ekonomista: moramo uvesti nekoliko stotina tisuća radnika iz Afrike i Azije (gdje još ima jeftine rane snage), ili će Hrvatska privredno propasti.

»Kol’ko nas ima! Je’ote kol’ko nas ima«, samozaljubljeno pjevaju južnoslavenski navijači, pred utakmice, na kojima će prebiti kosti protivničkim navijačima: vandalska posla… »ukalkuliranim rizikom«, pomalo a l’antica quando le donne ghe diseva ai sui mariti, sposi morosi – vratite se sa štitom, ili na njemu…

Posljednji popis stanovništva, prije raspada, 1991. godine, ukazuje nam sljedeće brojke.      

Slovenija - 1.965.986 stanovnika, Hrvatska - 4.784.265, Bosna i Hercegovina - 4.365.369, Crna Gora - 615.035, Makedonija - 2.033.964, Srbija - 9.778.991:Jugoslavija 23.543.610... A onda su došli balkanski ratovi i prvi udarac. Svojedobno je Nataša Kandić, u ime ljudskih balkanskih pokreta i fondacija, iznijela sumornu statistiku:

Oko 130 hiljada ubijenih i nestalih. U ratu u Bosni i Hercegovini život je izgubilo 96.000 ljudi, u Hrvatskoj oko 11.000 Hrvata i 6 do 7 hiljada Srba. Oko 1600 državaljana Srbije i Crne Gore izgubilo je život na teritoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kosovu od januara 1998 do kraja 2000 - stradalo je 13.500 ljudi. Oko 250 ljudi ubijeno je u ratu u Makedoniji 2001. Oko 50 pripadnika bivše JNA i Teritorijalne obrane Slovenije stradalo je na početku rata na teritoriju Slovenije…

Sigurno je da je najmanje 2 milijuna ljudi raseljeno, a više od 600 tisuća definitivno napustilo nekadašnju Jugoslaviju i sada žive u svijetu - po Europi, Americi, Australiji…

Kaže Nataša Kandić da je nužno »približavanje različitih istina, a to se može postići samo empatijom. Bez empatije nema ni približavanja, ni poverenja. Samo empatijom možemo doći do toga da Hrvati kažu: »Da, mi razumemo kako Srbi vide Oluju«, a da Srbi kažu:«Mi razumemo kako su Hrvati doživeli Vukovar«. Kada dođe do toga, kada počne razumevanje iz ugla drugog, onda je i suočavanje sa prošlošću na dobrom putu. A mi do toga ne možemo doći bez države, bez politicara, bez državnog pečata na ono što su uradile nevladine organizacije«…

Demograf Stjepan Šterc ovako kaže: »Sukobljene ideologije, nedemokratski režimi, krvavi ratovi, surova tranzicija, teška ekonomska kriza. Sve je to u prošlom stoljeću rezultiralo trima velikim valovima iseljavanja s ovih prostora, a nastavilo se novim velikim egzodusom i u ovom stoljeću. Izuzev Slovenije, nema zemlje na prostoru bivše Jugoslavije koja nije suočena s masovnim odljevom »mozgova« i »mišića«. Kriza uzima svoj danak, ljudi ne vide perspektivu i traže priliku za bolji život u bogatijim i sređenijim zemljama«. Ni drugdje nije bolje. Prema službenim podacima Unije za održivi povratak u BiH, iz Bosne i Hercegovine iseljava se godišnje oko 68.000 ljudi. Dio njih otišao je u Hrvatsku i Srbiju, a ostali najviše put SAD, Francuske i skandinavskih zemalja. Slično je i u Srbiji. Neslužbeni podaci govore o prosječno tridesetak tisuća ljudi godišnje koji napuštaju Srbiju…

Možda i najdramatičniji odljev bilježi Makedonija iz koje je od 1998. do 2011. godine odselilo 230.000 stanovnika. Makedonija će prema procjeni Svjetske banke do 2030. imati manje od 1,8 milijuna stanovnika, naspram sadašnjih 2,1 milijuna.

Posljednjih mjeseci mnogo se govori i o masovnim odlascima s Kosova odakle i po dvadesetak tisuća ljudi mjesečno odlazi u zemlje Europske unije. Procjenjuje se da oko 800.000 Kosovara radi diljem Europe, najviše u Njemačkoj i Švicarskoj.

Iseljavanja nije pošteđena ni Crna Gora.

Zajedničko svim ovim brojkama i postocima jest da nisu službeni ni pouzdani. Pouzdano jest da su brojke vjerojatno i veće jer mnogi koji odlaze ne prijavljuju svoj odlazak. Ima, dakako, i onih koji se vraćaju ne uspjevši naći posao u inozemstvu, no takvih je, čini se, zasad vrlo malo.

Sve su to različite procjene budući da ni Hrvatska, ni BiH, ni Srbija niti druge zemlje nemaju registar stanovništva, a netko tko odlazi u, recimo, Njemačku ili SAD ne mora se odjaviti da bi tamo odselio. Demograf Anđelko Akrap kaže kako je logika iseljavanja jednostavna. Koliko bogatim zemljama EU, SAD, Kanadi ili Australiji treba radne snage, toliko će ljudi uvijek biti za iseljavanje. »Kada kažu da je nezaposlenost pala, ne kažu da je pala jer se smanjio broj stanovnika, a broj zaposlenih nije povećan. Ti su ljudi, dakle, iselili. Tako je u Hrvatskoj, ali i drugdje u regiji«, smatra Akrap.

Ekonomist Ljubo Jurčić: »Na kratki rok, ova situacija s odljevom stanovništva je loša jer govori da se ovdje ne može dobro živjeti od svoga rada. Dugoročno, loša je stoga jer razvoj neke zemlje ovisi o udjelu visokoobrazovanih ljudi, a upravo takvi sada najviše odlaze,.. »Nekoć su odavde odlazili ljudi koji su imali zdrave mišiće… A sada nam odlaze školovani ljudi. U obzir treba uzeti i učinke globalizacije, činjenicu da ljudi više nemaju strah od letenja i putovanja, da su umreženi i da žive globalno tako da ni udaljenosti od četiri ili pet tisuća kilometara više nisu velike kao prije. Ovi koji sada odlaze s obiteljima možda jednom i dobiju želju da se vrate, ali njihova djeca su ondje već asimilirana«.

Tužnu perspektivu precizno secira ekonomist Željko Lovirnčević: za 50-ak godina imati čemo isto broj stanovnika kao Slovenija. »Neki narodi znaju upravljati svojim resursima i oni opstaju, neki ne znaju i polako odumiru«, rekao je Lovrinčević. Za razliku od Hrvatske, dodao je, broj stanovnika u Sloveniji raste, a nije ni čudo što hrvatska populacija nestaje, s obzirom na to da društvom dominiraju »male, ali dobroorganizirane interesne grupe, od lobista za neke interese turističke branše, preko vojske, do nekih sindikata javnih i državnih službi«.

Za bolje razumijevanje svega toga, nabavite knjigu »Zašto nacije propadaju« američkih autora Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona: Ako su institucije pozitivne ili inkluzivne, državu će odvesti u blagostanje, a ako su negativne i državna elita ih koristi za svoje uske interese, zemlja ne može izbjeći propadanje.

Indijac Ruchir Sharma, strateg američke banke Morgan Stanley, u knjizi »The Rise and Fall of Nations« (Uspon i pad nacija) piše:

»Za ekonomske izglede nacije ključno je demografsko pitanje: povećava li se broj talenata? Prvi dio odgovora na to pitanje dat će procjena rasta radne populacije u idućih pet godina jer je ona pokretač rasta. Drugo, treba pogledati što nacije čine da bi se suprotstavile padu broja stanovnika«. Sharma ukazuje na države koje se uspješno održavaju rast stanovništva: Njemačka, Poljska, Češka i (gle »čuda« Rumunjska). Te osrednje: Mađarska, Italija, Španjolska i Velika Britanija. A Slovenija i Hrvatska su među državama na začelju demografskih perspektiva.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast