Već duže vrijeme Šajete Boysi, navijači Jadrana, u sinergiji su s navijačima Istre 1961. Demoni dolaze podržati Jadran, a porečki kolege po navijačkoj strasti uzvraćaju na utakmicama "zeleno-žutih". Navijačka supkultura nije samo stvar nogometa, nego i određeni marker društvenih ponašanja, obzirom da je zanimanje za taj sport najmasovnije. Tako ćemo iz ne tako davnih arhiva izvući i priču o tome kako su porečki navijači stigli u Pulu pomoći kolegama u hvalevrijednoj akciji. Prije točno 4 godine, kada je još harala pandemija, Demoni i Šajete su zasukali rukave i dali veliki (i fizički) doprinos preseljenju inventara iz stare u novu modernu zgradu Opće bolnice Pula. Djelatnici OB-a istakli su koliko im je ta pomoć bila značajna da se što prije realizira slojevito i delikatno preseljenje, tim prije što su navijači nosili (i u prethodnim akcijama) teški inventar.

Višegodišnja sinergija navijača prvog i drugog po jačini kluba u Istri značajna je i kao simbolika za više dugo forsiranih teza, koje generiraju razne predrasude. Recimo, jedna je da za Istru 1961 navija samo "nešto Demona" i par stotina penzionera i zalutalih kibica iz Pule. Druga je, primjerice, ona da se izvan Pule, na istarskom poluotoku navija za Hajduk, Rijeku, Dinamo, a gotovo nitko ne doživljava pulskog prvoligaša. Ima različitih tumačenja u tom smislu pa se navode demografske promjene i useljavanje u Istru iz drugih krajeva zemlje. Onda su (realne) teze kako je Pula bila uvijek nižerazredna u vrijeme Jugoslavije, a ljudi su se vezivali nogometnom emocijom za savezne prvoligaše (velika četvorka). Postoje i one "unutrašnje" istarske teze kako je Pula na jugu, daleko od svih, pa je kao logičnije ako ste bliže Rijeci biti vezaniji za njih. To je, kažu pobornici druge verzije te teze, nadopunjeno stvarnošću da je Pula najveći grad i drugačije urbane strukture u odnosu na sve ostale istarske, veće ili manje sredine, pa onda i drugačijeg mentaliteta.

Gledano kroz povijest i iskustva višedesetljetnih doživljaja tih zbilja moglo bi se naći uvijek pro et contra svakoj tezi. I ovisno koju ćete skupinu, plusova ili minusa isticati, onda vam to može zvučati realnije. Svatko, naravno, ima svoje mišljenje (i) o svemu tome, te sam oduvijek uvjerenja kako je besmisleno se žestiti s nečijim stavom. Tamo gdje nema egzaktne istine, sve su to jalova na(d)metanja. Problem nastaje onda kada se u javnom diskursu, danas šarenijem nego ikad u povijesti čovječanstva, nameću ekskluzivna prava na istinu.

Šajete Boysi su prije nekoliko tjedana na utakmici Jadrana i Radnika iz Križevaca na "Velom Joži", izvjesili uistinu zanimljiv i nadasve aktualan transparent. Njegov sadržaj je vrlo blizak suštini ovog pogleda na stvari.

"Zadnji smo, šoldi ni – sve dok smo skupa, bogati smo mi!"

Jadran se bori za ostanak u Drugoj HNL, kao što se Istra 1961 najčešće borila za nastavak prvoligaškog statusa. Jadran u međuvremenu više nije posljednji, a Istra 1961 je davno osigurala ostanak nakon što je lani, petim mjestom, ostvarila najveći uspjeh u povijesti pulskog i istarskog nogometa. To su egzaktni pokazatelji. Šajete Boysi, kao u vrijeme kad je Jadran bio vrh u nižem rangu, kontinuirano bodre porečke nogometaše i u ovom nacionalnom stupnju natjecanja gdje se bore za ostanak. Odaju uvjerljiv dojam da su uz klub iz ljubavi, s entuzijazmom i logičnom strašću za igrom te navijačkim pristupima. Jer ako "šoldi ni, a zadnji smo", što bi to drugo moglo motivirati porečke boyse da budu uz klub i momčad, ako ne privrženost Jadranu, porečkoj ideji i entuzijazam za nogomet i svoju zajednicu.

Prošlih dana medije su preplavile snimke, fotografije i svekoliki kadrovi masovne fešte u Baskiji. Athletic Bilbao je osvojio Kup Kralja i kući ih je dočekalo više od milijun ljudi da proslave prestižan trofej. Athletic je poseban klub već zbog činjenice da prkosi korporativnom multinacionalnom kapitalu podređenom nogometu i to na osebujan način. Iako imaju dosta novaca jer su im navijači i sociosi (članovi), i kupci klupskih suvenira, i plaćaju karte za pune tribine i visoke prihode, pa su u stanju izgraditi i novi moderan i fantastičan stadion, Athletic je globalno najviše istaknut zbog činjenice da kod njih igraju samo igrači koji su rođeni ili su porijeklom Baski. Zbog toga imaju suženiju selekciju, i kad im netko čak iz njihova okruženja, uz mnoštvo vanjskih promatrača, sugerira da tako neće napraviti natjecateljske iskorake, oni odgovaraju da je to njihov izbor. I dodaju kako ne razumiju zašto se netko uopće bavi njihovim uvjerenjima i pokušava im objasniti ono što znaju, ali nije njihov izbor.

Možda zbog tih posebnosti dosta je pratitelja, poglavito unutar Španjolske, a privrženi su velikim klubovima osvajača trofeja, tu masovnu pučku veselicu pri dočeku njihovih ljubimaca, ironično komentiralo, gdje god i posprdno. Athletic Bilbao je, da podsjetim, klub s puno osvojenih trofeja u svojem 126-godišnjem postojanju. Bili su osam puta prvaci Španjolske, osvojili su 25 kupova. Zašto su onda ovaj Kup Kralja slavili kao da je prvi? Osim logične sreće zbog osvajanja trofeja, u Bilbau ističu da je ovo prvi trofej osvojen nakon 1984. i dvostruke krune. No, nogomet i njegovi odnosi prije 40 godina su kao prahistorija, u odnosu na današnjicu. Gdje oni koji nemaju dovoljno kapitala, koji nisu u područjima političke i društvene koncentracije moći, teško mogu računati na euro vizu, a kamoli na trofejne iskorake. Prkos Baska toj zbilji nogometa (i društva uopće) ogledao se i u toj velikoj masi, koja skoro tri puta nadilazi broj stanovnika (345 tisuća) Bilbaoa. Administrativno samostalna regija Baskija ima ukupno 2,1 milijun stanovnika, a glavni joj grad Vitoria-Gasteiz (226 tisuća), odakle je vlasnik Istre 1961, Deportivo Alaves. U Bilbaou, kao i u Sociedadu (La Real ima 2 naslova i 3 kupa) sa 183 tisuće stanovnika, Vitoriji, Eibaru, Osasuni, jako su ponosni na svoj način života, pristup i mentalitet, a što se ogleda i u velikoj podršci svojim klubovima. Pri tom, kako ukazuju podaci, nije da se svoj identitet i uspješnost podređuje natjecateljskim uspjesima. Kad bi tako bilo, jer trofeje uglavnom osvajaju veliki klubovi, onda više nebi ta privrženost bila iskreni odraz pripadnosti zajednici i njegovanju svojih tradicija i mentaliteta, nego trendovsko prislanjanje pobjedniku te priznanje samo trofejnog dosega kao kriterija lokalpatriotizma.

Ovo u Baskiji je, recimo, nešto radikalniji refleks društvenog pristupa i mentaliteta, ali globalan stav prema dosezima svog kluba, svojih ljudi i zajednice, u velikoj je mjeri slične dinamike širom Europe. U kojoj je, kako činjenice ukazuju, sve manje klubova koji nešto osvajaju, ali gdje ne jenjava odlazak na stadione, navijanje za svoje i pravo na osobni doživljaj što pojedinca čini sretnim u tom navijačkom pogledu. Da je po trendovskim pristupima u našim okvirima, onda za pulskog prvoligaša ne bi bilo ne samo stalnog navijanja, nego niti navijača. Koliko god se nekome sa strane činilo da je to pomalo "smiješno" da se neka sredina diči s par stotina navijača, da se navija za klub koji je stalno deveti (a nije!), primjetno je da posljednjih godina ta "žilavost" iz Pule, pa i dijelova Istre, počinje baš smetati onima koji se jako vole pokazati da su veći i važniji. I koji su navikli da se u Puli i Istri ponašaju kao da su kod kuće, pa im dođe normalno da prvo stalno omalovažavaju, potom ismijavaju i nerijetko vrijeđaju dignitet ovdašnjih ljudi. Nije to ekskluzivna navika nogometnog miljea (i drugih sportskih domena), nego je to i prilično raširena pojava iz raznih društvenih slojeva, uključujući one koji žive unutar ovog prelijepog prostora kojeg nam mnogo, mnogo njih zavidi.

Gledajući kroz nogometnu zbilju, koja je zapravo samo sirovija refleksija onoga što se događa u društvu, to što Istra 1961 i njeni poklonici sve više nekoga iritiraju te izazivaju reakcije, samo je pokazatelj da se nešto dobrog uhvatilo u proteklih 30-tak godina prvoligaške zbilje Pule. Koja je mogla, da je sve bilo po nekom redu, doživjeti prošlog lipnja da proslavi prvi ulaz u Euro kupove. No, ide se dalje. U gradu gdje je "gradonačelnik hajdukovac", gdje ima dosta navijača Hajduka, gdje ima navijača Dinama, Rijeke i Osijeka, kao u Županiji, svatko navija za koga želi i to je njegova stvar. Pula i Istra u tom su kontekstu općenito, a ne samo nogometno, širokih vizura suživota, tolerancije, prihvaćanja.

No, valjda i navijač Istre 1961, i bilo kojeg drugog pulskog, odnosno istarskog kluba, valjda ima pravo na sebe i svoje, i držati do toga? Ili nema, jer to što ih je manje, i što im klub(ovi) nisu trofejni, što im u Savezima ne odaju poštovanje i status kao i drugima, znači da ih treba samo omalovažavati i ismijavati? Pula ima 50-tak tisuća ljudi. Ne može imati publiku kao gradovi s 3-4 ili 10-20 puta više stanovnika. Ono što je nekome 7 tisuća, Puli je 3 tisuće. Ono što je nekome tisuću, Puli je 100. Zašto bi bilo manje vrijedno ako je količinski manje? Činjenica da se navijački korijen učvršćuje, unatoč tome što nema "trofejne i europske dosege", zapravo najviše ukazuje koliko je žilav. Bez obzira jesu li pune jedna, dvije ili tri tribine, je li "uvijek deveta", taj korijen ukazuje da grad Pula ima sugrađane koji su joj privrženi i ponosno to u svojoj domeni zajedništva pokazuju. I kad ni šoldi, i kad su deveti, to skupa je.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast