Ilustracija/Dražen Katalinić (Arhiva Novog lista/Snimio: Davor Kovačević)
Bivši ministar financija Zdravko Marić na jednoj je poslovnoj konferenciji u studenom prošle godine podsjetio da nam je na početku mandata premijera Tihomira Oreškovića prijetio pad kreditnog rejtinga stepenicu ispod »junka« (smeća), odnosno da nam je kreditni rejting bio toliko nizak da se nalazio na razini za koju nema naziva »jer nitko tamo nikad nije bio«. Na istoj je konferenciji također bivša ministrica financija Martina Dalić podsjetila pak kako smo propustili prvi val stranih investicija te kako je Hrvatska u to vrijeme bila sama, a danas uživa »blagodati i osigurače članstva u EU-u i eurozoni«.
Samo članstvo u Europskoj uniji ne mora nužno značiti i blagostanje ako se država sama ne potrudi da iskoristi blagodati Unije. Prvih godina nakon ulaska u EU, a i nekoliko godina prije, Hrvatska je stagnirala: javni dug upravo je u tim godinama eksplodirao do razine od gotovo 84 posto BDP-a, manjak u proračunu kretao se oko 6 posto BDP-a, ukupni BDP uopće nije rastao nego je stagnirao na razini od oko 45 milijardi eura, minimalna plaća iznosila je 400 eura, prosječna oko 740 u usporedbi s današnjom od 1.148 eura, a prosječna mirovina 355 eura naspram današnjih 580 eura. I Hrvatska tada nije bila sama, kao 90-ih, i mogla je uživati blagodati članstva i iskoristiti onaj početni impuls članstva korištenje EU-fondova u čemu smo potpuno zakazali. A tada nije bilo ni rata u Ukrajini, ni pandemije, ni inflacije, ni potresa u Zagrebu i na Baniji. A gospodarski rast jedva da smo ostvarivali.
To su tada prepoznale i svjetske rejting agencije i kreditni rejting nam držale na špekulativnoj razini. Od 2016. počinje rast kreditnog rejtinga da bismo krajem 2018. izronili iz špekulativnog, odnosno neinvesticijskog u investicijski i u svega četiri-pet godina došli na korak do onog vrhunskog A rejtinga. To je i svojevrsna kruna, »opus corrant finis« svih dosadašnjih napora koji su rezultirali dosezanjem 76 posto razvijenosti Unije i činjenicom da nas Međunarodni monetarni fond odnedavna svrstava u skupinu naprednih gospodarstava, sa Sjedinjenim Državama, Njemačkom i Velikom Britanijom, na primjer. Pa ne treba čuditi što ćemo u OECD za dvije godine ući prije Brazila. Stoga je najnoviji kreditni rejting Hravatske, da budemo malo bahati, očekivan.
Hrvatska je imala nekliko nadnacionalnih ciljeva i sve ih je ostvarila - od osamostaljenja, do ulaska u EU, NATO, Schengen i europodručje, a uskoro i elitni klub zemalja OECD. Ako želimo biti zemlja koja hoće napredovati, postavili smo si nove ciljeve: dosezanje vrhunskog A rejtinga. I 80 posto standarda EU-a koji ćemo po mišljenju ekonomskih analitičara dosegnuti već za nekoliko godina. Neka nam novi cilj bude još veći rast mjesečnih plaća, da njima vratimo sve one koji su iselili iz domovine zbog gospodarskih razloga i neka nam novi cilj budu još veće mirovine za dostojanstvo u trećoj životnoj dobi.
Možda je od svega najznačajnije što agencija Fitch Hrvatsku smatra stabilnom zemljom, otpornu na nedavne vanjske šokove, posebno istaknuvši da je na kraju 2023. hrvatski realni BDP bio gotovo 16 posto veći u usporedbi s razinom prije pandemije u četvrtom kvartalu 2019. godine. A još u listopadu prošle godine Fitch je ustvrdio da se hrvatsko gospodarstvo »snagom oporavka od pandemijskog šoka svrstalo na drugo mjesto u EU-u«. Posebno ističu da je Hrvatska među najuspješnijim državama EU-a u povlačenju sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost, a brz napredak u provedbi reformi sadržanih u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti doveo je do toga da je Hrvatska već primila više od polovine svoje ukupne alokacije nepovratnih sredstava.
Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić napisao je poemu pod nazivom »Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda«. Nemojmo ni mi biti maleni, neka nam idući cilj bude od Hrvatske napraviti novog europskog tigra, jer nakon Irske nijednoj europskoj naciji to više nije pošlo za rukom, a nama se pruža prilika koja se ne propušta.
Iako se takvoj izjavi još uvijek posprdno smijemo, možda od Hrvatske i napravimo »malu Švicarsku«, kako su nas uvjeravali političari s početka 90-ih.