Prije 20-ak godina u ovom listu pokrenuli smo rubriku Šetnja po sedam pulskih brežuljaka. U eri eskalacije medijske agresivnosti, gdje je poželjnija negativna vijest, pobornici takvog pristupa forsirali su dramatiziranja. To će, govorili su, prodavati novine. Kao da je samo to samo uloga medija, prodati, a ne omogućiti informacije i sadržaje sa kojima će čitatelj donositi svoje sudove.

Ta "Šetnja" bila je suprotna priča. Osnova je bila ispričati storije mnogih koji su u desetljećima prije obilježili javni život Pule u sportu. Dogovorili smo četiri nastavka i u mjesec dana spoznati zanima li to čitatelje. Skepsu je pogonila teza kako ljude zanima "frka" a te priče o svekolikim nam sportskim akterima u pozitivnom kontekstu, kao nemaju više prođu. Temeljem reakcija čitateljstva pokazalo se suprotno. Nije mi bilo iznenađenje jer ljudi se rado prisjećaju i prošlih razdoblja života, a pogotovo onih koji su im svaki na svoj način, u pozitivnom smislu obilježili te godine. Subjektivno rečeno, nakon svih svjetskih, europskih i inih prvenstava, intervjua i reportaža s globalno slavnim sportašima i ljudima, ta mi je rubrika (p)ostala najdraža u 45 godina novinarske karijere. Jer u pitanju su emocije, rodni grad i ljudi koji su bili naši junaci tinejdžerskog i mladenačkog doba naših generacija. Prisjetih se svega toga u petak jer sam zbog gradsko-sportske priče potražio u arhivi podatke o nekima od tih osoba.

Gotovo sam zaboravio kako je dobar osjećaj držati "stari tisak" u rukama uz karakteristično šuštanje papira. Tražim priče o Mladenu Živkoviću, Radovanu Kirinu, naletjeh na storije o Milovanu Saviću, Eciju Gobu, Branku Bubiću, Joži Severu, Mati Parlovu, Đaniju Rojniću, Anti Rassolu, Ediju Rajkoviću, Cvitku Biliću, Brunu Buliću, Marčelu Pletikosu, Josipu Čikadi, Josipu Cvetku, Mati Rojniću, Mariju Delmoru, Dinu Makovcu, Vladi Pelesku, Femiji Sorbola, braći Zimolo, Heleni Poropat, Aldu Buršiću, Egidiju Punisu, Antonu Šugaru, Davoru Crnoboriju, Rudiju Grumu, Mićuli Poldrugovcu, Žarku Šararu, Francu Rosignoliju, Ivanu Bezjaku, Sergiju Scoriji i drugih. Sačuvao sam i neke od analitika drugih sportaša koji su trebali u nastavku biti u "Šetnji". Dio njih, kao Slavko Jereb, Dubravko Kolec, Milovan Lazendić, su aktualni.

Dakle, građani Pule i razne udruge su među 19 prijedloga za gradska priznanja (Nagrada Grada, Grb i Povelja) predložili i (čak) šest imena iz svijeta sporta i tjelesne kulture. Nisam siguran, ali mislim da je to moguće najveća brojka prijedloga iz sportskog nam miljea. Abecednim redom, za gradska priznanja predloženi su Jereb, Kirin, Kolec, Lazendić, Silvana Rožanković i Živković. Skoro trećina prijedloga dolazi iz sporta! Je li moguće u gradu, koji je, na stranu prigodne i pogotovo izborne samohvale, uglavnom maćehinskog odnosa prema sportaši(ca)ma? Možda je pred nama vrijeme kada ljudi koji vole sport i oni koji ga razvijaju kroz mnoge udruge, puno aktivnije promiču svoju djelatnost. Ona je, da se podsjetimo, po zakonima države tretirana od posebnog društvenog značaja za Hrvatsku. Zakoni, doduše, nisu u nas popularni kao alat ispravnih nam društvenih funkcioniranja, pa je puno važniji realni osjećaj privrženosti ljudi za tjelesnu kulturu. Kako u pogledu želje da se njime bave i, ako ne drugo (natjecateljski), onda ostvaruju ono što je ključ svega, a to je zdraviji psihofizički razvoj i život. U onom dijelu gdje natjecateljski postoji uspješnost, od lokalne preko regionalne i nacionalne do međunarodne razine, sport nam osigurava ono što ljude najviše pokreće, a to su emocije. One su sada, one su bile jučer, i one će biti, ako razvijamo njegovu kulturu funkcioniranja generator sporta i sutra.

Silvana Rožanković, koja je život provela na stadionu i u radnom doprinosu tamošnjim akterima, bila je tema ove rubrike prije par tjedana. Dubravko Kolec, autoritet u svijetu karatea, bio je to prije par mjeseci. Prije koju godinu bio je tema i Milovan Lazendić, profesor tjelesne kulture, bivši nogometaš, koji danas, uz rad u Školi za odgoj i obrazovanje, odrađuje izvanredan i važan posao s predškolskom djecom i onom s poteškoćama u razvoju. Lazo, kako ga se od aktivnih mu igračkih dana zove, je preko 20 godina trener i sportski učitelj. Ne stremi glamuroznijim i bolje plaćenim pozicijama, medijski tretiranijim, nego u skladu sa svojim karakterom i pozivom, prof. Lazendić posvećuje se odgajanju djece, kroz sportske početnice. Dvije dobne skupine, 5-6. i 7-8. godišnjaka uči prve korake kako se ponašati grupi, vježbati, učiti kroz trening i zabaviti se. U tom važnom pedagoškom programu djeca se pravilno usmjeravaju u sportski život kao dio općih društvenih razvoja. Lazendić je, uz veliku pomoć svog kolege Arona Xhemajlija, i podršku Istre 1961, posvećen i toj dječici, ali i grupi sportaša iz programa djece s poteškoćama u razvoju. Mislim da zadovoljstvo roditelja, koji u sreći svoje djece žive najdublje pozitivne emocije, najobjektivnije oslikava važnost ljudi kao što su Lazendić, u društvenom doprinosu razvoju grada.

U šetnji Lungomareom često sretnem druga dva aktera. Radovan Kirin je istinski učitelj sporta u Puli od "pamtivijeka". I prije koji mjesec u prekrasnom sunčanom danu te vrevi uz najljepši Lungomare, odmah je pri susretu krenuo s opažanjima o sportu, prošlom i aktualnom. Kirin, da čovjek ne povjeruje kad ga vidi, ima 88 godina. Djeluje mi gotovo isti kao prije 20-ak godina kada smo pisali "Šetnju". Vitalan, bistrog uma, britkih stavova i dobrog raspoloženja. Jedina nedoumica ovog prijedloga za nagradu Grada Pule jest kako to da osoba takvog, prebogatog sportskog djela, nije do sada dobio gradsko priznanje.

Kad pogledam unatrag i prisjetim se Istragrađevnog uvijek mi naviru iste memorije. Pun Pattinaggio navijača, fantastična atmosfera i generacija svih generacija pulske košarke na čelu s kapetanom Mladenom Živkovićem. Gobo, Kolarević, Valčić, Jovanović, Sudarević, Jelić, Dražić, Faggiani, Krizman, Cukerić, Smoković, Salatić, Perdec i drugi, uz trenere, prvo Jožu Severa, a onda Davora Crnoborija, tih godina priuštili bi nam sjajne subotnje večeri. Nama koji smo košarku počeli disati kroz natkriveni Pattinaggio, a i onima koji su bili svjedoci utakmica na betonu otvorenog igrališta, po kiši i vjetru.

Živković, broj 7, bio je lider. Precizan kao rijetko koji strijelac, autoritet ponašanjem i stavom, a ne galamom. Gospodin košarke, koji je utjelovljivao ondašnje teze o intelektualnom sportu. Živković je svoj radni vijek odradio u 3. Januaru (Brionka), a usporedo je desetljećima nastojao svoja znanja i iskustva upregnuti u daljnji razvoj pulske košarke. Što zbog ozračja u ovdašnjem društveno-sportskom okruženju nije lagan posao. Više je frustrirajuće. Žika, kako ga svi zovu, radio je puno i s djecom koja uče prve korake košarke. Često je danas u šetnji Lungomareom, ako nije u Medulinu gdje ima dom, jer između ostalog sretne poznanike iz nekih drugih vremena. I on djeluje izvanredno mladoliko za svojih 78 godina.

Naposljetku, među kandidiranima je i Slavko Jereb. S kojim prijateljstvo datira još iz vremena kada je bio iznimno uspješan u taekwondou (TDK Centar Pula), u razdoblju do 1988. Dakle, u njegovim dvadesetim godinama. Puno se toga dogodilo u idućih 35 godina. Znano je da je Slavko Jereb hrvatski branitelj i sudionik Domovinskog rata, da je bio ratni zapovjednik specijalne jedinice policije PU istarske BAK te da je odlikovanih s najvišim hrvatskim ratnim odličjima. U životu prije toga Jereb je postao svjetska veličina u taekwondou pa će tako zaslužiti da postane i prvi sportaš iz Istre koji je u nekom sportu postao član Kuće slavnih. Jereba, koji ima crni pojas 7. dan, uvrstili su u Taekwondo Hall of Fame u New Yerseyu, što više nego dovoljno ukazuje na njegovo djelo. Kada je prestao s aktivnom karijerom bio je i trener, i sportski djelatnik, a od 2000. osnovao je i razvijao TDK Bak u Puli. Na stranu svi ti podaci, među inima i iz sjajnog Istarskog sportskog biografskog leksikona (autora Eduarda Hemara), jedan detalj, koji možda i nije detalj, nego je moto njegova djelovanja, a vjerojatno i okvir svih sportskih ljudi, ostao mi je u posebnom sjećanju. Razgovarali smo sredinom 1980-ih o toj njegovoj strasti za sport koji pripada obitelji borilačkih vještina. Jereb je djelovao tako miran, opušten, fokusiran na pitanja i odgovore, pa primijetih mu da mi takav "gard" odudara (po stereotipu) od zahtjevnosti sporta kojim se bavi.

- Vrijednost sporta, i posebno u ovom, je sklad duha i tijela. Sport uči disciplini, razvija duh i snaži koncentraciju. Sve to osim u sportu je od neobične važnosti u životu općenito…".

Ne znamo što će odlučiti političari, jer sport i sportaši najčešće su autsajderi u njihovim doživljajima te pri dodjeli društvenih priznanja. Ono što znamo je da svi treneri, učitelji, kao i sportaši(ce) čine iznimno važne stvari u doprinosu razvoju svoje zajednice. I bez obzira na epilog kandidatura, najveće im je priznanje respekt sugrađana i naravno memorije te emotivnost kojima svi zajedno vrlo često pribjegnu da napune duhovne baterije. To su nagrade.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast