Saša Ćirić, regularni Tomizzijanac, sažeo je lani na Forumu svekoliko stanje u nama i oko nas – i nad nama:

»U međuvremenu se Evropa, a i ceo zapadni svet, polako vraćao u tridesete godine dvadesetog veka. Građanske države su reterirale u nacionalne, liberalna je postajala iliberalna demokratija a autoritarni populizam uzimao maha.

Mase obmanute bajkovito lažnim obećanjima o gomili para koje će sačuvati od »briselske birokratije« su?bregzitirale, a jedan preispoljni mizogini i rasistički glupan, milijarderov sin koji ne ume da sklopi kišobran, postao je posednik šifri nuklearnog arsenala u »zemlji slobode i mogućnosti«. Arapi sunekako s proleća rušili svoje diktatore postavši listom muslimani, vozdigla su se Muslimanska i Italijanska braća – bez sestara, koje su zabrađene i?prekrižene, sa osporenim pravom da raspolažu vlastitim telom, pa čak i da koriste rodno osetljiv jezik,?zatvorene?u kuhinju i dečju sobu.

Na sve to tri godine smo preživljavali istinsku pandemiju, dakle zarazu planetarnih razmera (eto, i virusi su pristalice globalizma), ali nas je sačuvala nauka i zdravstvene službe, razum i solidarnost. Mada smo, gorko zatečeni, otkrili da se skoro svaki drugi stanovnik na Zemlji, dakle naš bližnji, komšija, brat i kolega,?autovao?kao »antivakserski idiot«, elem kao neko ko ne veruje u savremenu medicinu i elementarne naučne dokaze. Na kraju smo postali nevoljni voajeri novog rata u Evropi i mesijanskog ludila frustriranog moćnika iz Kremlja koji provocira nuklearni rat i dosta nemoćno deluje dok razvaljuje susednu bratsku zemlju«.

Brskam (dobra slovenska riječ) po svojim zapisima (na papiru i po fajlovima). Prebirem po bezbroj stranica koje sam napisao o djelu i djelovanju Fulvija Tomizze.

Bila je blaga zimska večer na pjaceti u Motovunu, mnoštvo ljudi u žamoru, pjesmi, ozračju škurega neba, slanih mendul, trde rakije, glatkega šaliža sa radosnim šapatom sjenki predaka. »Govori trava« rekao bi Ludwig Hartinger, »cvrkuću zvijezde« rekla bi jedna druga bliska mi osoba... Jedan do drugoga, leđima uza zid neke patricijske palače, postoji negdje i fotografija, nas trojica plebejskih potomaka, Fulvio Tomizza, Zvane Črnja i ja, šutke, djetinje nasmiješeni – SRETNI!

ZAŠTO - pitao sam se poslije, pitam se i danas, pitali smo jedan drugoga zatim. Tko zna? Ipak, mislim, bio je to trenutak krajnjeg oslobođenja, sreće (bez smisla i bez razloga) i sjednjenja, povijesnog samoprepoznanja, ukriženje stvarnog i nestvarnog, stapanja svekolikosti! Nešto nas dotaklo, proželo, opečatilo, minulo pred neizbrisivim tragom...

Bila je to, znam, naša Istra s nama, u nama, mi u njoj, tada. Moglo je, jasno, biti i nešto drugo, jer Nešto takvoga i jest krajnji odgovor na ono sudbinsko pitanje, nešto što se čovjeku, ljudima, događa. Nešto neizrecivo, neopisvo… nešto što je iznad svega: iznad ljubavi, smrti, Boga, Materije, Energije, Života, Stvaranja... Misao je, možda, blizu tom Nečem...

Je li oprostivo ovo moje naklapanje?

Isto to Nešto bubri na stranicama Tomičine knjige »Zlo dolazi sa sjevera«, viri iz grimiznih velmoških skuta Vergerijevih, pulsira iz orošenih sljepoočnica denuncijanata i inkvizitora, klokoće po retortama alkemičarskim, šušti u krinolinama plemićkih milosnica, dašće iz zamaha motike kraških težaka, stenje u himbenim ispovjestima nabožnih, reži kroz iskežene čeljusti heretika, blista, - naposljetku - sa jedrih stegna šavrinske skojevke koja ruši Caput Histriae sa milenijskog ravnovjesja pred zadivljemm dječačkim očima sjemeništarca Fulvija Tomizze...

Koliko čovjeka zapanji nevini, prostodušni, samonaobraženi i zato tako očisti prasak života Materade.. koliko ga preplavi Občutje svemoćnog čovjekovog putovanja pod šarenim zastavama kroz vrijeme, moći uprkos i uprkos moćnicima iz »Boljeg života«, ili antička tragičnost ljubavnika iz ulice Rosetti, ili, naposljetku i ponajprije, susljedna Tomičina životna dva pitanja što ih postavlja u svim svojim djelima (sadržana, dakako, u onom vječnom »Chi siamo«) – »dove tornare« (kamo se vratiti), te »o slavo, o italiano« (Slaven ili Talijan): toliko tog čovjeka, Tomičinog čitaoca, zaskoči nenadana historijska stvarnost, žurnalistična faktografičinost knjige o veličanstveno protuslovnom, mahnito shakesperijanskom biskupu Vergeriju koji se nečuvenom drskošću znatiželjnog provincijalca usudio remetiti same vrhove evropske ideološke i političke moći.

Pisac Fulvio Tomizza stalno postavlja ona gore pitanja, što drugo pisac i može (smije?), nego čak i nađenome odgovoru uvijek ostaviti začudnu upitnost. Ista ta pitanja, međutim, čovjek Fulvio Tomizza bez oklijevanja obespredmećuje mačem aleksandrovskim: »Dove tornare?« Fulvio se stalno »vraća« iz Trsta u edensku sjenovitost svoje kućice u Juricanima, a iza nje se, opet, stalno vraća u alpe-adrijsku udobnost svoga stana u tršćanskoj Via Giulia.

Tomizza ne optužuje, Tomizza ne prokazuje, Tomizza (životom svojim i, osobito, svojim djelom) se ne bori --Tomizza, jednako tako, niti ne pomiruje. Tomizza, zato ne pobjeđuje, Tomizzu, zato, nije mogućno niti poraziti. Onaj trenutak na trgu motovunskom - to je Fulvio Tomizza, Tomizza - čvrsto samoodređen Istrom - svako drugo određenje odbacuje i tako dostiže svoj kosmos, pred njim su, stoga, nemoćne države sa svim svojim granicama, himnama, nacijama, pasošima, barem, da popustim malo ipak: ove države koje ga se izravno tiču. Jasno, Tomizza ne postiže to pukom namjerom, odlukom, niti pak kršćanskim oprostom, svemirskim pomirenjem. Ništa on ne prašta, ništa on ne pomiruje. Ali Tomizza niti ništa ne zaboravlja, Tomizza sve pamti. Ali se ne osvećuje. I sve zapisuje.

Tomizza ne prosuđuje - Tomizza rasuđuje! Stoga, on je pojava ako ne već usamljena u evropskoj literaturi, onda svakako vrlo rijetka i osebujna.

Tomizza je zvonar Martin Kružić iz »Boljeg života«, on se ne pita »za kim zvona zvone«, on zvoni, zvoni, zvoni...

I tako, poslije ovog zamršenog, zakučastog, hirovitog putovanja po skrovitim kutovima stvaranja i osobenostima duše, ono, to putovanje, najzad, dohvaća jasnije obrise i jasan cilj se pomalja iz sfumatura ne posve razabirljivoga konfesionalističkoga bajanja...

Tako su i zato su nastale najljepše stranice »ispovjedne proze« Fulvia Tomizze, najljepše, držim, stranice uopće toga marljivog i plodnog pisca na kojima on nadahnuto, raskošnom stilistikom, sočnom i točnom rečenicom sažima sve bitno što se zbilo u Kopru,prvih godina poslije drugog svjetskog rata, kroz sugestivnu romansijersku sintezu kakvoj težimo, jasno, svi koji se tim poslom bavimo, kakvu, pak, nitko od nas, bojim se, nije imao sreće doseći, hoću reći, nitko od nas sa tih naših sjevernojadranskih i pograničnih strana kao Fulvio - ni Svevo, ni Fausta Cialente, ni Alojz Rebula, ni Gambini (da ostanem, ipak, u tršćanskom krugu), niti sam Tomizza u drugim svojim knjigama.

Ujedno, bujnu tu poetiziranu prozu Tomizza je, još, divotno zasladio krajnje ju subjektivizirajući potresnim iskazom o vlastitoj raskalanoj sudbini. Jer mladoga Tomizzu tada opčinjava surova pravičnost i djevičanska čistoća slavenske biblijski osvetničke revolucije.

Opčinjava i privlači, više upravo svojom naivnošću, nego time što joj i sam etnički dijelom pripada,., iako se ona, ta veličajna i okrutna socijalna preobrazba »niščih«, surovo i bez stvarnog razloga obara i na njegovu obitelj pretvarajući oca mu u »narodnog neprijatelja«. Unatoč tome, unatoč i svemu ostalome što njegove prijatelje, suseljane, prijatelje iz školskih klupa pretvara u ogorčene protivnike tog povijesnog preokreta, mladi Fulvio Tomizza srcem i dugom osjeća pravednost dramatične te »calade« barbarske po istarskim venetskim gradićima, i on joj iskreno pristupa, iako ona sa sumnjičanjem prihvaća takve pristalice, pa tako i njega samoga.

Poput Kaina, i Fulvio Tomizza je »razotkrio oca«… ali nije htio ubiti Abela! Ta naprslina u duši mu (biti s onima koji mu mile i drage proganjaju; ostati s njima na svojoj Zemlji ili otići sa svojima u tuđu...) nije nikada zarasla... A ta naprslina, uvjeren sam, i jest od Fulvija Tomizze stvorila pisca.

E Cossa mai diria tomizza oggi?!

Domišljan se: Žuk i mučan, mi je reka Fulvio 1992. da kako muoj jedan Hrvat piše proti njega, da ni za nas, dokle bižimo u rifudjo, a Vukovar je samo jedan veliki cimitar. Ćeš reći to Hrvaton, to ča ćutiš, ga pitan; subito, volentieri.

Na dan kad je Cossiga doša u Zagreb i Ljubljanu, je reka Fulvio priko HTV ljudan našin: ponosan sam na moje Istrane, koji primaju izbjeglice, prognanike iz Vukovara i Dubrovnika, isto onako kako je prije četiri stotine godina Istra primila naše pretke, iz istih morlačkih i bosanskih i dubrovačkih strana...

Ča bi reka Fulvio danas? Cossa mai diria Tomizza, dok po ormarima historije ječi štropot kostura, naših mrtvih Istrijani iz svih vuojski svita, ki su hi ubijali pod benečanskon bandiron poli Lepanta i Kandije, pod austrijskon poli Koenigsgraetza i Solferina, pod talijanskon u Adis Abebi i Cirenajki i Staljingradu, pod hrvackon i jugoslavenskon i crlenon komunističkon bandiron posvuda. Su nas zatirali i smo hi zatirali - i sami sebe, po seli ča hi nažginju republichini, po fojbah, smo bižali ud njih u Jugoslaviju i svita kraju, pak su oni bižali ud nas, ma ora, ora basta, o no?

Što bi danas rekao Tomizza? Njegov san o Istri bez granica, bez putovnice dijelom se već ostvario - evo nas u EU, dakle Tomizzin projekt sparuje se sa sjećanjima Carolusa Cergolyja – slobodno putovati bez putnih isprava od Timisoare do Vidma, od Krakowa do Dubrovnika. Ostvariv je čak i plan što ga je skovao jedan od najvećih «italo-croata» uopće, Niccolo Tommaseo – asocijacija slobodnih jadranskih republika. No, ako su to paraliterarne hiperbole, postvaruje li se to barem ona K. und K. idila, istarska arkadija, Fulvijova i moja ISTARSKA TRIČIKLETA, kao multietnično-plurikulturalni projekt; u sklopu one De Gaulleove i Adenauerove Europe od Atlantika do Urala?

Ako bih pokušao biti politicaly correct, rekao bih: »«ell, yes, in a way, u biti, v glavnem, insomma, je ča je, i je bolje nego učera, vržmo reći, nu, daj...«

Ed alora, cossa mai diria Tomizza? O meglio, da li bi se Cankar i danas zgražao nad «mesarsko mentaliteto naših narodnjakov», a Krleža proricao «gašenje fenjera u balkanskoj krčmi, pa das vidimo tko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga», a Tomizza osmatrao da li su njegovi i naši Istrani u egzilu konačno izliječili, ili iščupali onaj svoj «dente avvelenato»? Će biti da lamneo ličimo naš tošigani zub, i Uoni i Mi?

Jer, poslije pada Mletačke republike, koju su branili do zadnjega samo još plaćenici, i Croati a cavallo, i Oltremarini, a dužd udomio Napoleona u vili Manin, i platio mu boravak, interetnički razdor strovalio nas je, sve ovdje, u povijesnu fojbu sirove i surove borbe za teritorij, za nacionalnu prevlast, za dominaciju, in pika, točka, und schluss.

Austria Felix in it’s K. un K. - The best - a to je bila formalna plurietničnost pod dobrostivim zaliscima Franza Josepha, - nije nas uspjela pospraviti skupaj, groteskna parada sa Istarskim saborom najbolje svjedoči nama o nama samima: iredentisti u Saboru nisu htjeli ni čuti hrvatski, Hrvati narodnjaci prkosili su, letjele su uvrede, padali šamari... i Austrija je Sabor preselila najprije iz Poreča u Pulu, iz Pule u Kopar, da bi ga na kraju – ukinula.

Iredentizam i narodnjaštvo realiziraju se do kraja u novim ideoškim presvlakama, fašistički režim kulturocidom hoće etnički meliorirati Istru, Hrvati i Slovenci bježe u exodus; antifašizam se u borbi za nacionalnu slobodu strovaljuje u mrak osvete i kazne, i novi exodus odnosi mahom Talijane iz zavičaja.

Talijanska desnica otvara devedesetih stari file, i otada ga ni ne zatvara, bez obzira na pretežitu umjerenost talijanskog javnog mnijenja, tradicije, civilizacije, kulture. A slavenski antifašizam opet se preobražava u sumnje, fobije, strah...

Dakako, niti će se više Dalmatinske brigade i slovenski 9. korpus spustiti sa Krasa u Trst, niti će 10. Mas više paliti sela po Istri i žive ljude u njima, čiji će se sinovi osvećivati fojbama. I EU je ta jedina garancija mirnijih perspektiva,.. a sve to je naš film, film divnog i već davnog surovog 20. stoljeća istarskog, film ratova, exodusa, revolucija u kojima je čovjek najčešće samo nemoćna žrtva...

Zato govorim godinama da je Fulvio Tomizza jedan jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve, jer sve tretira jednako; pomirljivo, strpljivo, čovječno, razumije sve, moli za oprost, i oprost nudja, upućuje utjehu, podnosi bol, nalazi formulu – prihvatiti onog drugoga, biti onaj drugi, ne biti samo ja...

Nalazim posvuda tu tommaseovsku utjehu trpeljivosti, strpljivosti, smjernosti, nalazim ju još u dalekoj 1935. godini i Balotinoj pjesmi:

Miho (kako je kršten, po istrijanski, a ne Mijo – iako se tako potpisivao!) Mirković, Mate Balota, čovik renesansne vrste, vlačićevske energije, putuje Francuskom, dela kako črni težak, kanta po Parizu »Dojti ću ti Kate kad kamik procvate«, i piše:

»Ti, črni moj brate, iz druge barake,

Ni imena ja ti ne znan,

Za me si Moro iz Afrike puste,

Ma ja te za brata poznan«

Gledam seriju euro-dokumentaraca, gledam i slušam becketovskog Irca koji isto kao Balota jučer, danas govori o bratu iz črne Afrike, i nama nema alibija, oko Soče ćemo se već brzo uskladiti, ali hoćemo li biti bastion, cordon sanitaire, barijera, nova Željezna zavjesa pred tom našom braćom koja u očaju traže život, na Zapadu, naravno - iz Rumunjske, Moldavije, Ukrajine, Kine i Kurdistana preko Srbije i Bosne i Hrvatske i Slovenije; iz Afrike preko Mediterana... Hoćemo li okretati leđa od njega, našeg brata, črnega mora iz črne Afrike...

To bi danas rekao Tomizza - san je stvaran, Istra je sutra jedna, slobodno ćemo putovati i učiti i raditi i zaraditi posvuda – samo črni moro ne?.. Fulvio Tomizza danas bi napisao novu Posjetiteljicu; možda bi ona banula u Trst iz Etiopije, unuka nekog Istrijana, osvajača Novog rimskog carstva...

Eto, zato smo stvorili Forum Tomizza.

Već neke naslovne teme dosadašnjih simpozija ilustriraju i sugeriraju srž Foruma Tomizza: Psihopatologija granice. Granica u globalizaciji. Éros, Thanatos, Limes. Zwischenland & niemansland. Frontierizam – Europeizam. Arhipelag Europa. Hic sunt leones! ili Očekujući barbare. Off-limits...

Esencijalni efekt Foruma Tomizza napose je u tome što je kroz višegodišnju dinamiku ovaj skup, projekt, program postao prekogranična agora: Osobito na poetskim koncertima Istrart, te nagradi za prozu Lapis Histriae, Tomizzinim Itinerarijima, ili gotovo antičkim večerama u Talijanskoj zajednici u Kopru za sudionike i publiku, poslije koncerata, susreti in corpore et anima, upravo stvaraju srdačnu atmosferu i re-kreiraju ambijent prijaznog dodira kultura i jezika, njihovo preplitanje, pa i natjecanje i konkurenciju. Ilustrira to već i suha statistika dosadašnjih Foruma; više stotina referenata, više od 1000 književnih radova za Lapis Histriae, više od 100 pjesnika i muzičara na Istartu – iz Hrvatske, Slovenije, Italije, ali i Austrije, Njemačke, Mađarske, Rumunjske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Albanije…

Kontakt protagonista Foruma Tomizza, in situ et in vivo, ostaje naš zaštitni znak. Iskušana formula dokazala je efikasnost i efektnost; može se reći da je u Umagu, Kopru i Trstu posrijedi već fenomen, kulturalna interakcija i atrakcija koja podjednako privlači sudionike simpozija, umjetnike, publiku i medije.

Jedna je jedina bitna stvar koja je Fulvija i mene okovala neraskidivim istarskim bratstvom: kazati oprosti onome kojemu su i u naše ime moji nanijeli zlo. Npisao mi bio bitnu posvetu na jednu od svojih knjiga: »Brate moj, smo ali nismo«.

O tome svemu smo raspredali pred publikom u Kopru, Umagu, Puli, Rijeci, Zagrebu, Trstu, a najviše pod pergolon njegove hiže u Juricani-Giurizani,.. a Zvane Črnja kojega smo zajedno pohodili u njegovoj kući u Ičićima, opisao je taj dan na cijeloj stranici Vjesnika: »Pripremao sam se za susret s drugom stranom, a onda shvatio da postoji samo jedna istarska strana, tragična strana«.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast