Posljednjih godina, prije nego je iznenada preminuo, Branko Bubić Buba često mi je pričao o Ližnjanu. Tamo su mu korijeni, imao je neka svoja imanja i kad je već životni dril uzimao danak energiji, znao bi s posebnim guštom kazati…

- Kiko znaš šta, idem popodne do Ližnjana, imam tamo uvijek za pokosit travu, malo počistiti da uhvatim i malo više svježeg zraka. Sve je mirno, možda sretnem nekog svog i popričamo o lijepim danima.

Ližnjan, mjesto 11 kilometara istočno od Pule. Danas je to općina, s pet naselja, Jadreški, Muntić, Šišan, Valtura i dakako Ližnjan. Po podacima iz 2021. godine, ima 4087 stanovnika. Buba je bio urbani tip do daske, ali uvijek bi isticao svoju priču iz Ližnjana. I sjećam se, pogotovo sredinom 1980-tih godina, kada je bio tajnik Istre, kako je imao posebnu energiju za Darija Jukopilu. Oni koji su pratili ono vrijeme pulskog nogometa, jako dobro znaju za tog igrača. Dario Jukopila je bio posebnih potencijala, optimalnih za tzv. drugu špicu. Robustan, dovoljno hitar, snalažljiv na malom prostoru, osjećaja za gol, snažan šut i fakinska narav. I da, Dario, s kojim sam guštao zajedno igrati i družiti se jer je »svoj«, poštenjak i lojalan prijatelj, imao je svoje terete da mu karijera nije donijela bitno više nego što je mogla. Igrao je prvu ligu Hrvatske, igrao je u inozemstvu, ali jedan mu je teret bio što iznimno voli svoj Ližnjan, Istru i svoje ljude. Zato je volio kao igrač i kumpaniju, i pjesmu, i zafrkanciju, i cigarete i opuštanje. Oduvijek je bilo nešto iskonski boemskog u njemu, što je podsjećalo na Bubu. I nije se promijenio u postnogometnom životu, u kojem se bavi poljoprivredom na ližnjanskoj mu, domaćoj grudi. Dok je bilo forze, trčalo se u veteranskoj ligi. Dok je bilo guštanja, radio bi i kao trener. A dok je bilo i starog društva iz Istre, znali smo otići svi zajedno na utakmice reprezentacije. Jednu od tih, protiv Engleske u Londonu, obilježilo je mnoštvo anegdota u dva i pol dana izleta.

Đuli Valić, jedan iz plejade Istrinih znalaca nogometa 1970/80-tih godina, je prvi rođak Branka Bubića. Odrastali su zajedno i prilikom gledanja Istre na Arena Cupu sjetili smo se, kao i uvijek, nekog gega oko Bube. Za dobre stare navike. I onda mi je kazao da će mi donijeti neku knjigu koju su autori namijenili (i) meni na čitanje. Nisam očekivao ništa posebno, iako me intrigiralo, i radovalo da će Nogometni klub Ližnjan imati svoju monografiju. Odavno smo tretirali i u ovoj rubrici kako je do prije 15-tak godina pisani trag o našoj povijesti, sportskoj i nogometnoj, posredno i o ljudima, običajima, manifestacijama, bio vrlo rijedak. U novije vrijeme baš je lijepo i poučno, za osvježavanje memorija, ali i upoznavanja mladih generacija s prethodnicima i njihovim dosezima, okruženjem, kako izlaze ukoričena djela o ovdašnjoj svekolikoj društvenoj i inoj zbilji.

Kad sam uzeo u ruke ovu ediciju, naslova »NK Ližnjan 1946-2018 – nogomet u Ližnjanu, Ližnjanci i selo«, iznenadio sam se njenoj težini. Za početak, jer kada sam počeo listati djelo od 425 stranica, luksuznog papira, uz 414 fotografije, 113 preslika novinskih izvještaja i dokumenata, postupno sam jačao intenzitet interesa. Ova knjiga o klubu nije knjiga (samo) o nogometu, nego je sveobuhvatnija priča o Ližnjanu i njegovim stanovnicima, o razvoju mjesta, sportu, običajima, mladima, načinu života u neka druga posve drugačija vremena. Autori tog uistinu dojmljivog formata foto monografije, Vojmir Perković i Miljenko Vojnić, zbilja su se potrudili, uz pomoć svih aktera života nogometnog kluba i stanovnika, obuhvatiti što se više i preciznije moglo realnost 72 godine doživljaja. Prisjetilo me to i na mog dragog susjeda, uljanikovca i zaljubljenika nogometa, Antona Škifića-Vladu, koji je svoju privrženost Ližnjanu pokazao i inicijativom prvog prikupljanja stare građe i svjedočanstava, a koji su bili važan temelj za start intenzivnije faze projekta 2015. godine. O dimenziji ovog posla, koji nadilazi i učinjeno od nekih većih sredina i klubova, i o ozbiljnom pristupu, puno govori okvir od više od osam godina pripreme. Pri tom autori ističu, i zahvaljuju mnogima, a valja pripomenuti da je urednik Vojmir Perković posebno istaknuo suradnju današnjeg gradonačelnika Pule, Filipa Zoričića i značaj njegovih preporuka (povjesničar i profesor hrvatskog i književnosti), a koji je sudjelovao u uređivanju dok su mu to obveze dozvoljavale.

Đuli Valić mi je prenio oduševljene dojmove s promocije koja je održana u Ližnjanu. Puno ljudi, dobra atmosfera i osjećaj zajedništva, koji se uvijek afirmira u ovakvim prilikama obilježavanja djela koji svjedoči o okruženju. Puno bi se toga moglo prenijeti iz te knjige, ne samo o Šaraji, okupljalištu i domu nogometnog i inog Ližnjana, nego i o točkama družbi, stanovanja tamošnjeg življa. Svi mi koji smo nekad igrali, svi oni koji danas igraju nogomet, bili smo u više navrata akteri na Šaraji. Jer NK Ližnjan, a o čemu ova knjiga puno dočarava, imao je važno mjesto u nogometnoj priči nekadašnje općine Pula. Ona je 1980-tih, dok sam bio dio MNS Istre i NS Pule imala, ako me pamćenje ne vara, 32 vrlo aktivna nogometna kluba (maksimum je bio u jednoj fazi povijesti 38). Dekadu prije i u toj prije raspada bivše države, ti su klubovi bili snažni(ji), u boljem tretmanu društvene zajednice, s puno više djece i mladih igrača te nemjerljivo više energije i strasti za nogomet. Zato su iz tih klubova, kroz njihova međuopćinska, regionalna natjecanja, stasali brojni talenti (i) za Istru, od kojih sam gore naveo Bubu, Đulija i Darija Jukopilu. No, jedno od ugodnih otkrića kroz listanje ove knjige jest brojnost nogometnih imena iz Ližnjana koji su imali, ukupno gledano, značajne odjeke u nogometu. Kad se kroz fotografije, imena, svjedočanstva u koncentriranom sadržaju ovako sistematično spoznaju, tek tada dobijete objektivniju sliku svih proteklih godina rada NK Ližnjana.

Niz je detalja koji zaintrigiraju. Recimo podatak da su Bubić, Valić i Duspara, kao juniori, prešli iz Ližnjana u Istru 1971. godine. Zanimljiva je nota kako je Valić svojevremeno u Fažani postigao hat-trick direktno iz kornera, sa svojom famoznom ljevicom. Osobito je i navođenje čak 69 obitelji koje su dio NK Ližnjana. Recimo iz familije Grbin ih je čak 21, Boljuna je bilo 15, Jukopila 13 i Perkovića 13, Vojnića 11, Balde i Miloševića po 9, Bubića 8, Klunića, Škifića i Mizdarića po 7 itd. U 72 godine postojanja za klub je igrao 231 igrač s prebivalištem u Ližnjanu! Najverniji su igrači rodom izvan mjesta bili Renato Lukšić, Milio Kolić, Otavio Buždon, Fulvio Putinja, Jovo Mitrović, Pere Rakovac, Emilijano i Sandi Zohil. Fotografija tri velika prijatelja, Renata Lukšića, Otavia Buždona i visokog i snažnog »bitlsa« Fulvija Putinje, kao da je simboličan okvir naše nogometne generacije i susreta druge polovice 1970 i 1980-tih s tada jakim Ližnjanom. Koji će posebno natjecateljski važan dan upisati 1982. godine, osvajanjem Kupa Istre. Tu su momčad činili Radomirović, Branko i Vlado Boljun, Tomić, Putinja, Branko Jukopila, Mladen Bubić, Igor Kanajet, Dario Jukopila, Đuli Valić, Roko Dominka, Milan Radolović, Otavio Buždon, Renato Lukšić i Anton Klunić.

Mnoštvo toga bi vrijedilo prenijeti, ali kako ni autori nisu uspjeli sve uvrstiti u 425 stranica, nemoguće je i ovdje spomenuti mnoge zanimljivosti. Kako je ova nogometna priča zapravo priča o mjestu, ljudima, druženju mladih i starijih, zdravom bavljenju sportom i društvenom zbiljom, a što su vrijednosti koje nadilazi puku loptačku priču, zaključimo ovaj »poziv« na listanje knjige, u duhu dobrih energija iz Ližnjana. Jedna od više fotografija na kojima se nalazi Franko Boljun, zvani Pančo, otkriva nam kako je bio »šlang« kao mlađi igrač. Puno toga nam je nezaboravni najbolji trener među pjevačima, i najbolji pjevač i zabavljač među trenerima i bivšim igračima, pričao o tim danima, ali mi mlađi nismo ga uzimali za ozbiljno. On je nama bio Pančo, šoumen, generator pjesme, zabave, viceva, koji bi oraspoložio škvadru za minutu. Slika na kojoj se vidi zajedno s drugim vrsnim muzikantom, s harmonikom, inače vatrogascem Draganom Radolovićem Škicom, uz raspjevano društvo, uz tradiciju Ližnjanaca da plove prema Unijama da bi feštali, nekako mi se čini simbolikom okvira pozitive onoga što je bio, jest i ostaje život NK Ližnjana i Ližnjana.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast