Kad to izreknete djeluje vam predugo. A ono, kažu svi, 60 godina prođe u tren oka. On ima danas 75 godina, vitalan i čio, i ne opterećuje se. Njegovih 60 u ovoj priči označava koliko je prošlo godina od ulaska u Istru. Kako kaže, staru Istru. Gledajući ga i slušajući teško je povjerovati da je na pragu 76. godine. Obzirom da se znamo preko 40 godina, izgleda mi standardno. Nasmiješen brk, temperamentan u razgovoru, pozitivno nastrojen i uvijek priča o nogometu i Puli.

- Znaš kada smo obavili prvi razgovor, bio sam trener u Marčani, zvao si me i na Radiju. E tada sam 1990. godine govorio o nogometu u Istri, šta bi se trebalo činiti.

Ima nešto u tim njegovim stalnim preciziranjima datuma. Valjda i gimnastika pamćenja, kažu stručnjaci, pomaže. Dotakli smo se puno stvari u najdražim mu temama života. Familija, nogomet, Pula, pa Pula, Istra, nogomet i familija. I tako u krug, ali vrlo jednostavno, precizno, definirano i rasterećeno. Odavno smo planirali njegovu štoriju, iako će skromno kazati da nije možda tako zanimljiva ljudima. Što će pričati. No, Adriano Belli, Puležan po obitelji od kad je podataka, i te kako je zanimljiv lik. Kad bi nekome trebalo pojasniti što se tretira pod "puležanštinom" onda bi Belli bio dobar maneken.

Rođen u listopadu 1948. Adriano Belli nije imao lagano odrastanje. Otac je napustio majku jer nije htjela otići živjeti u Italiju. Adriano je potom s Lucianom Bergliaffom, koji mu je postao očuh, razvio izvanredan odnos, koji će trajati do njegove smrti 1990. godine. Kad je očuh ostao sam, jer je umrla majka, a bio je invalid, Adriano ga je doveo kući i 12 godina brinuo o njemu.

- Kao što je on o meni i majci, to je najmanje što sam mogao učiniti! - kazati će na trenutak sjetno.

Luciano je bio važan akter Bellijeve mladosti. On mu je prenio strast za nogomet. Nekoć igrač Uljanika (1950-ih) Luciano je bio ludo zaljubljen u nogomet. Poznavao sam ga kao šefa trgovine kod starog sajmišta (na početku Koparske), raspoložen i dobar tip, koji je često poklanjao karamele nama klincima kad bi došli po kruh i mlijeko. Bio je uvijek uređene frizure (briljantin) i odjeven po modi koja se 1970-ih osiguravala u Trstu. Od prve utakmice koju sam gledao Istru viđao sam ga tamo. Treći red i treća pozicija desno na staroj tribini Zapad. Kao klinac nisam znao da je Bellijev očuh.

- Bio je baš strastven navijač Istre. Kad se 1962. prvi put ušlo u Drugu ligu, vozio me na Vespi do Plomina. Tamo smo prvi došli i čekali Istru koja se vraćala iz Zadra. Kakvi dani, doživljaji… Kad sam zaigrao za Istru, dolazio bi na Vespi gdje god smo nastupali.

Adriano Belli volio je i poštivao svog očuha, kojeg je stalno oslovljavao kao ‘papa’. Tata. Zato nije mario za biološkog oca koji ga je napustio, te se nikad više nisu čuli ni vidjeli.

Prije točno 60 godina ušao je u povijest Istre. Iznikao u školi nogometa Tehnomonta, koju je utemeljio i razvijao legendarni neimar Tonči Blašković. Iz tog izvora Istra se napajala mladim talentima. Belli je pripadao generaciji koju će Aldo Drosina kasnije etablirati u Istri i stvoriti jednu od najznamenitijih škvadri domaće proizvodnje. Navodi brojna imena koji su dio njegovih dana u Istri, od Cukona, Scorije, Gherghete, Poldrugovca, Ostovića, Ružića, preko Spasića, Romana Orlića, Piuttija, Ignjatića, Šverka, Marija Černjula, Pržiklasa, do Rovisa, Jurmana, Dubokovića, Viškovića, Košara, Petrović i drugih. Svi pod ravnanjem nezaboravnog Alda Drosine.

- Moj prvi stan, kad sam se prvi put oženio, bio je onaj kojeg je napustio Drosina i prešao na Forum. Bilo je to u blizini Gurmana u ondašnjoj Beogradskoj ulici. Veliku pomoć u tome imao sam od mog vjenčanog kuma, Rade Spasića. Uvijek iskren prijatelj i čovjek koji će pomoći. Baš sam ga ja nagovorio da počne igrati nogomet s nama, i poslije je postao dio najbolje generacije Istre. Volio sam se družiti i s danas, nažalost pokojnim, Pinom Piuttijem. Radili smo razne štupidece, starome sam dok je radio uzimao Vespu i išli smo se svugdje vozikati.

Još jedan od preciznih, Anton Percan, brzo je složio okvir ‘za Bellija’.

Za NK Istru je od sezone 1966/67 do 1970/71 odigrao 72 utakmice i postigao 1 gol. Kao junior Istre zaigrao je među prvima za seniore u drugoligaškom proljeću 1967. Nastupio je i u drugoligaškoj sezoni sa 4 skupine 1968/69.

- Tajnik Dika Krsmanović i Drosina su nas mlađe poslali u vojsku 1970. da se "riješimo" obveze i onda lakše posvetimo nogometu. Otišli smo Scoria, Ghergheta, Spasić i ja. Kad smo se vratili ispalo se iz Druge lige - pomalo ironično će Belli o sudbini koju mu je namijenio nogomet.

Nastavilo se u zoni Rijeka-Pula, a onda se dogodio lom.

- Na utakmici sa Crikvenicom u Puli 1971. slomio sam nogu (koljeno). Sudac te utakmice bio je dr. Damir Matovinović, jedini s ovih prostora koji je kasnije sudio Mundijal (1982.). On je bio poznati ortoped u Lovranu i baš me on operirao. No, nakon toga nogomet je bio završena priča.

Bio je osam mjeseci u bolnici u Rovinju. S Bezjakom je individualno radio da se oporavi. No, strah je bio velik. Život je donosio obveze, obitelj, potrebu za plaćom, stanovanje. Škola mu je dobro išla i naposljetku se zaposlio u Tehnomontu. Ponosno će naglasiti.

- Cijeli radni vijek, 41,7 godina za mirovinu, proveo sam u Tehnomontu.

Sanjarenja o nogometnim dosezima dobro je kompenzirao realnošću. Trebalo je raditi za život. Posao je nosio i godišnje "terene" u Nizozemskoj i Njemačkoj, nešto je tamo amaterski i odigrao. No, bilo mu je vrlo jasno što želi.

- Živjeti u Puli, raditi i brinuti o obitelji, odgajati djecu, paziti na roditelje, to je bio prioritet. Nije bilo nikakve gorčine što sam morao prestati igrati. Zaokupljala me i ispunjavala životna priča.

Nogomet je, naravno, ostao strast. Na više načina.

- Stari Luciano je bio igrač, ja sam bio igrač i moj sin Igor je bio igrač. I što je sudbina, sva trojica smo morali stati jer nam je stradalo lijevo koljeno!

Trenersku priču je shvatio kao hobi. I ostanak u điru. Belli je radio u brojnim klubovima Pule i "općine". Od Galižane, Marčane, Krnice, preko Uljanika i Vrsara, do Manjadvorci, Vodnjana, Štinjana, Velog Vrha, Medulina, Park Avenije 69, veterana Istre, Peruški i drugih. Neke je vodio u više navrata. Vježbao je seniore, omladinske škole, početnike, veterane. U 49 godina tako bogatog trenerskog opusa, stekavši i nacionalnu A licencu, Belli je uspio da o njemu pričaju hvalospjeve ama baš u svakoj sredini gdje je radio.

- Nema formule, moraš biti ispravan, poštivati ljude, igrače, suparnike, suce, sportsku kulturu. Radiš najbolje što možeš i ljudi to poštuju. Stekao sam mnoštvo prijatelja i uvijek me svi zovu natrag. Zato i još radim, ne puštaju me u mirovinu. A sve je počelo nagovaranjem mog velikog prijatelja Giannija Samuelea, koji me doveo u Galižanu. Bilo su to fenomenalna vremena i tamo, kao i kasnije u Vrsaru, ma gdje god sam radio bila je neka osobitost.

Nije gajio posebne ambicije upravo zato što je familija uvijek bila na prvom mjestu.

- Imam prekrasnu obitelj. Supruga Mira i ja ponosni smo na sina Igora i kćerku Adrianu, koji su nam podarili unuke. Adriana ih ima troje, Igor koji je bio veliki talent nogometa, ali nije imao sreće i gdje god razumijevanja okruženja, danas je sretan uz svoju Anu i jednogodišnjeg Alexa. Iz prvog braka imam Dejana, danas mu je 54 i živi u Rijeci, i on mi je podario unuka, u stalnom smo kontaktu. Sve ti se na kraju pod sreću temeljeno definira kroz obiteljsku priču. Sretan sam čovjek u tom smislu, zato valjda i isijavam pozitivu i njome živim svaki svoj dan.

Obitelj je bila najjača podrška i prije 17 godina, kada je slučajno otkrio potencijalno veliki problem na bubregu.

- Liječnici su rekli da je nužno odmah ukloniti taj bubreg, poslušao sam i eto, da kucnem u drvo, sve ide normalno dalje bez ikakvih ograničenja.

Sport je tu sigurno igrao veliku ulogu. Trapattoni, veliki trener, danas vitalni 84.godišnjak uvijek je ponavljao mantru "chi si ferma e’ perduto". Tko se zaustavi je izgubljen. Belli je stao u Peruškima nakon dvije godine uspjeha. Sada će malo odmoriti, gledati utakmice na TV, strasno kao i stari navijati za Istru 1961, za više domaćih igrača, za pulski i istarski nogomet i sportaše.

- Nogomet mi je puno dao. Svaki honorar i u najmanjem klubu bio mi je olakšanje punjenja kućnog proračuna. Zato sam poštivao svaki klub koji mi je to omogućavao. Pogotovo otkako sam u mirovini od 2010. iako taj dinar nije bio osnovni motiv što sam cijeli život u nogometu. Da bi toliko trajao samo te strast može motivirati. Prijatelji koje sam stekao su bogatstvo. U Puli i Istri mi je kao u raju, nikad ne bih mogao živjeti drugdje, bez obzira na uvjete.

Pauza će mu dobro doći da se malo više vidi sa svojim »amicima«. Nogometnim Radovanom Cukonom, s kolegom iz Tehnomonta koji voli sport Dragom Banovićem, pa škvadra u Samsonu kod Benđe, Mavrić i drugi. Bilo bi još mnogo toga za reći, ali već ovaj okvir dovoljno odaje tipičnog old school Puležana. Privrženog gradu i običajima, koji poštuje i prihvaća svakog, i očekuje da ga poštuju. Uskoro 50 godina karijere. Najveći trofej mu je to što ga zbilja svi poštuju gdje god je radio. Grande Adriano Belli!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast