U posljednje vrijeme, sve popularnija postaje terapija umjetnošću, pisao je ugledni Smithsonian. Pandemija COVID-19 pa za njom »disperzivni« Treći svjetski rat (malo tu, malo tamo – važno je da se puca) rađaju emocije koje je teško definirati, a bavljenje umjetnošću tu može pomoći...

Umjetničko stvaranje kao oblik liječenja mentalnog zdravlja datira iz sredine 20. stoljeća kada su vojnici, koji su se vraćali s bojišta Drugog svjetskog rata, patili od stanja poznatog kao »šok od granate«, koje danas nazivamo posttraumatski stresni poremećaj. Ratni veterani su slikali, crtali, kiparili i izrađivali druge oblike umjetnosti kako bi si pomogli u procesuiranju užasa koje su doživjeli u ratu. A sada su užasi posvuda, oko nas, u nama, pokraj nas, ispod nas i nad nama. Alarm je još alarmantniji, što je istraživanje WHO-a učinjeno prije ruske invazije na Ukrajinu (povećana anksioznost čovjeka za oko 25 posto), to jest, prije povratka u prahistoriju koji nas izgleda čeka. Koliko još procenata ćemo prolupati? Kako bilo, bacimo se svi na umjetnost, kao što smo činili stoljećima, naročito kad je bilo gadno, pa je baš zato bujala umjetnost, te imamo Pjesmu nad pjesmama i Ilijadu i Rat i mir i Guernicu i Apkolipsa sada...

Nononooo, ali kako i kakvu umjetnost stvarati, kao lijek za se i za druge? »Zadatak pjesnika«, kaže jedan od likova u Sotonskim stihovima Salmana Rushdiea, jest da »daje imena stvarima koje se ne mogu imenovati, da otkriva laži, da pokreće rasprave, da oblikuje svijet i ne dozvoljava mu da zaspi«. »Ako iz rana koje nanosi svojim stihovima poteku rijeke krvi«, dodaje, »to će mu biti hrana«.

Kao kad je nova zagrebačka vlast nedavno bila pokrenula dramatičnu i mudru reagramerizaciju Zagreba: na finim mjestima postavljeni su stolići i stolice, gdje možeš sjesti i piti kavu, a društvo ti čine brončani velikani na stolici vis-a-vis: Nikola Tesla, Ivan Meštović, Ruđer Bošković, Marin Getaldić, Marko Polo, Milka Trnina, Slavoljub Penkala, Nikola Šubić Zrinski, Andrija Mohorovičić, Faust Vrančić...

Žestoki indijski aktivist, znanstvenik i književnik Pankaj Mishra (potražite njegove knjige: Age of Anger, Run and Hide...) oštro sažima ovu novu posthistoriju: »intenzivna globalizacija, uspon Kine... svijet između 2001. i 2020. ušao u sasvim novo historijsko razdoblje... mnoge ideje i pretpostavke koje su vladale decenijama najednom su postale zastarjele... munjevito širenje nove historijske svijesti o tome da bogatstvo i moć Sjedinjenih Država i Velike Britanije potiču od ropstva i rasnog kapitalizma... ušančeni su na važnim položajima u časopisima, na televizijskim kanalima, u think-tank organizacijama i na univerzitetskim odsjecima Anglo-Amerike. Odrasli u trijumfalističkim 90-im, primili su zdravo za gotovo ideju da su demokracija i američki oblik kapitalizma dokazali svoju superiornost... Danas je imperativ napustiti ne samo te klimave fantazije već i intelektualni narcisizam koji podrazumijevaju. Tek onda ćemo, u najednom nepoznatom svijetu, moći primijetiti dublje strukturne promjene: one koje su proistekle iz dekolonizacije, središnjeg događaja 20 stoljeća...«

Umjetnost je odgovor, kao u pjesmi Buldožera:

Drugovi, drugovi

Naš radni zadatak

U prelaznoj budućnosti

Čuvajmo granice mogućnosti...

Novo, novo, novo vrijeme...

Novo vrijeme, staro sranje

Novo vrijeme, isto sranje...

Vrijeme danas

Duboko područje

Niskog zračnog pritiska

Koje se kreće od zapada prema Uralu

Zahvatit’ će noćas naše krajeve...

I umjetnost koju pjeva Francesco de Gregori:

Generale dietro la collina

Ci sta la notte cruccia e assassina

E in mezzo al prato c’è una contadina

Curva sul tramonto sembra una bambina

Di cinquant’anni e di cinque figli

Venuti al mondo come conigli

Partiti al mondo come soldati

E non ancora tornati

Generale dietro la stazione

Lo vedi il treno che portava al sole

Non fa più fermate neanche per pisciare

Si va dritti a casa senza più pensare

Che la guerra è bella anche se fa male...

Generale queste cinque stelle

Queste cinque lacrime sulla mia pelle

Che senso hanno dentro al rumore di questo treno

Che è mezzo vuoto e mezzo pieno

E va veloce verso il ritorno

Tra due minuti è quasi giorno, è quasi casa, è quasi amore.

Da, čovjek je prolupao, ma alora, tubilo, načini uno ča bi se stilo pak uzmi u krilo pinjatu, bronzin i dvi igle pletuće, ma une starinske drvene, pak tuči u tamburo i zakantaj ča su naši kantali kad su bile Le guerre napoleoniche: le mie carezze xe tamburo e baionette... Ma malo ljudi ima fuorze u siebi da muškardisnki se vrže na historiju putanu i rufijanu, kako naš Mario Glavan:

E xe bona la polenta,

Ma najboja je za veceru natašće,

Mi reče Mario slikajući mrtvu prirodu bodulsku:

Pijat palente ča profuma po našoj mižeriji.

Mario z Malega Sela Lošinj Mali Lussin Piccolo:

natašte palenta za večeru, ma ča će to reći?:

Da cili dan nisi pokusija ničesa!

I pak kad sideš za večeru, palenta sama z sobon, prez

kumpanadige ni prez mrsa ni prez smuoka,

ko ne jiena slana srdela,

ti se vidi kako da jiš kraljevsko jilo.

Mario Glavan, cila naša štorija u njen i iz njega:

Je propala Austrija kad smo mogli biti

uno ča smo i uno ča ćemo: ki Hrvat, ki Talijan.

Je propala Italija kad smo svi morali biti Talijani.

Je propala Jugoslavija kad smo morali biti svi

internacionalisti i ki ča će, ma ki je stija biti propio Talijan

je poša ća u exodus.

A Lošinjani su bili najbolji na idra,

pak Mario Glavan Lošinjan medalju u klasi L-5

za Jugoslaviju na olimpijadi u Finskoj 1952,

a njegov kumpanj anke Lošinjan?:

Medalju za ‘Taliju na olimpijadi u Finskoj 1952.

Se razumi, u klasi L-5!

Ma Mario ni samo dobija na idra,

nego i ženu i fameju i četiri sina,

ma deštin je čovikov takov,

kada ljudi nisu za skupa se razvržu,

i Mariova prva žena je pošla ća u ‘Taliju skupa z četiri sina,

a Mario je usta doma i ala novu fameju valja gori vrći,

pak druga žena i š njuon još četiri sina!

I sad ima osan sini, četiri kako njihova i četiri kako naša:

I sad na: osan sini tega Marija, osan Glavani,

I osan unuki...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast