Fortenova/Zlatko Crnčec (Foto Slavko Midzor/Pixsell/Davor Kovačević)
Ovaj tjedan Fortenova, nekadašnji Agrokor, dobiva novog većinskog vlasnika. Nitko ne može dati konačan i točan odgovor je li ovo kraj slučaja Agrokor ili barem početak kraja. U smislu kraja posrtanja i glavinjanja ove tvrtke. Kraja neizvjesnosti za sudbinu desetaka tisuća radnika, tisuća hektara plodne slavonske zemlje i perjanica hrvatske prehrambene industrije. Završetak agonije donedavno najveće domaće privatne tvrtke i početak njezinog novog poslovnog uzleta. Ili je ovo možda početak nečega drugoga, nečega što nitko - ne samo građani, politika i poslovna zajednica - nego čak ni glavni igrači koji igraju ovu grubu i nemilosrdnu igru ne može do kraja predvidjeti. Barem ne s bilo kakvom iole razumnom sigurnošću.
Nitko, dakle, ne može reći je li ovo što se dogodilo jučer i što se događa danas kraj stare neizvjesnosti ili samo početak nove. Previše je u cijeloj priči varijabli koje baš sve čak ni najmoćniji igrači ne mogu do kraja kontrolirati. A dovoljno je da se samo jedna ili dvije izmaknu kontroli pa da nastane velika šteta.
Kad je prije sedam godina eksplodirala afera Agrokor, Vlada je reagirala donošenjem posebnog zakona. Ivica Todorić potpisao je zahtjev kojim od Vlade traži da preuzme njegovu carstvo. Na stranu čak i afera Borg - odnosno činjenica da su lex Agrokor pisali isti ljudi koji su onda na osnovu njega savjetovali novo vodstvo Agrokora - ali definitivno jest istina da dosad cijela ova afera nije državni proračun stajala ni jedne jedine lipe. Ni jednog jedinog centa. Država nije imala baš nikakav trošak. A istovremeno su zadržana sva radna mjesta u ovom nekadašnjem carstvu Ivice Todorića koje ovaj tjedan pod novim imenom dobiva svog novog cara. Moćnijeg čak i od svog prethodnika. Ali, uglavnom, Vlada se ima čime pohvaliti.
Najlakše bi sad bilo reći da se Vlada uopće nije trebala miješati u cijeli slučaj jer se radi o privatnoj tvrtki koja je zbog lošeg vođenja upala u velike poslovne probleme i zbog toga zatražila intervenciju države. Što bi bilo da je Vlada okrenula glavu na drugu stranu i jednostavno sve prepustila postojećem zakonodavstvu? Pa da je Agrokor otišao u predstečajnu nagodbu ili čak i u stečaj? Što bi se tada dogodilo također nitko ne može reći. Nije nemoguće da bi se dogodio slom zbog kojeg bi došlo do otpuštanja radnika ili čak i do zatvaranja nekih tvrtki iz sustava. Opet bi se onda kritizirala Vlada koja, eto, ništa nije napravila da se spriječi takva katastrofa. Možda ne bi došlo do sloma, možda bi samo tržište pronašlo odgovor koji bi spasio posrnulu tvrtku. To nitko ne zna. Jedino što se zna da nitko nije otpušten, a da proračun za to nije potrošio ni jedan jedini cent ili lipu. Da se ne spominju kune ili euri. To je neosporno.
Problem cijele ove transakcije bit će u tome da ponovo u Hrvatskoj postoji privatna tvrtka koja je prevelika da bi joj se dozvolilo da propadne. I da je njezin vlasnik tajkun veći do Todorića koji samim tim ima i velik utjecaj na sve što se u državi događa, uključujući i politiku. Uostalom, to je već i počelo. Ova posljednja afera Mreža samo je odraz toga kako se krupni kapital i njegovi interesi prelijevaju u političku borbu u kojoj pojedini akteri igraju za jednu ii drugu stranu u ovom sukobu oko budućnosti hrvatske energetike, poljoprivrede, prehrambene industrije i vlasništva nad velikim dijelovima poljoprivrednog zemljišta.
Devedesetih godina prošlog stoljeća nastalo je Todorićevo carstvo. Nije bilo jedino, u jednom trenutku čak nije bilo ni najveće. Ali je jedino ne samo preživjelo devedesete, nego i naraslo tijekom dvije tisućitih i kasnije. Svi se slažu da je to bilo nešto što se trebalo spriječiti. Ali niti je tad itko nešto učinio u tom smislu, niti se sada baš nešto radi da se to ponovi. Čak i da nakon što je Pavao Vujnovac preuzme, Fortenova počne dobro poslovati i napredovati u svakom pogledu, i to će u jednom trenutku postati veliki problem. Kako izaći iz ove situacije, teško je reći. Gotovu formulu nema nitko. Čak i da je ima, veliko je pitanje bi li je uspio operacionalizirati. Ostaje nam, dakle, nadati se najboljem. Ali čak je i to najbolje teško do kraja definirati. Ali, hajde, probat ćemo - barem da ne bude otpuštanja.