Vlada je nakon višemjesečnih pregovora postigla Sporazum s Katoličkom crkvom oko zemljišta na kojem se nalazi veliki dio kompleksa maksimirskog nogometnog stadiona. Ovaj je sporazum podržao i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Kaptol će zauzvrat dobiti deset lokacija u Zagrebu na kojima će izgraditi crkve. Uskoro će biti raspisan natječaj za projekt izgradnje novog stadiona. Ova je Vlada dakle uspjela u nečemu u čemu njezini prethodnici nisu. Konačno je uklonjena glavna prepreka za rješenje maksimirske agonije. Zagrebu definitivno treba novi stadion. I to ne samo za nogomet. Jer na njemu će reprezentacija odigrati možda desetak utakmica godišnje. Ne više. Bez obzira na sve njezine uspjehe to ne bi bio dovoljan motiv da se i država i grad upregnu u izgradnju novog objekta. Što se tiče Dinama, po onome kako njemu trenutno ide, a i kako će mu ići sljedećih čini se jako puno godina, tu nekih prevelikih europskih utakmica baš i neće biti. Za desetak dana Dinamo igra odlučujuću utakmicu s Ballkanijem za svoje europsko proljeće. Ballkani je za one koji to nekim čudom možda i ne znaju prvak Kosova, nogometne velesile. I da, Dinamo je prvu utakmicu izgubio. Međutim, Stadion može biti mjesto na kojem će se održavati koncerti velikih svjetskih bendova i razne druge manifestacije koje se događaju u svakom velikom gradu. Tako da definitivno postoji rezon da se gradi stadion.

Ali ne na naš račun. Ili barem da ne ide sve na naš račun. Nas, poreznih obveznika. Postoje brojni modeli po kojima se u nekom gradu može izgraditi pristojan stadion, a da njegovu izgradnju u cijelosti ili u najvećem dijelu ne keširaju grad i država. Potreban je ovdje privatni kapital koji bi pronašao svoj interes u izgradnji stadiona. Tu je naravno i sponzor koji bi također mogao priložiti kakav novac. München ima Allianz Arenu, London Emirates stadion. Puno je takvih primjera u svijetu. Dakle osnovna je stvar da se cijeli trošak ne prebaci na gradski i državni proračun. Država i Grad mogu pomoći na više načina. Ali oni ne smiju biti glavni investitori. Druga je glavna stvar da sve mora biti čisto. Ovo je drugi pokušaj da se nešto napravi s jednim od ružnijih nogometnih stadiona na svijetu. Ovo ružniji odnosi se na razdoblje prije 1990. Svi koji su ikada bili na tom stadionu znaju da nikada nije bio najbolje mjesto za promatranje utakmica. Nije samo u pitanju atletska staza nego i dodatni prostor iza nje, što je onda sve skupa pažljivo gledanje utakmice činilo praktički nemogućim. Recimo, onaj tko je bio na vrhu južne tribine, od gola na sjeveru bio je udaljen oko 150 metara. Tako da je ono što se događalo pred tim golom za njega bilo samo nejasno gibanje nekih još nejasnijih točkica. Lopta je bila, naravno, nevidljiva. A ako je do 1990. bio jedan od najružnijih, nakon pokušaja rekonstrukcije započetog nekoliko godina kasnije Maksimir je definitivno postao najružniji nogometni stadion na svijetu. Jedina eventualna dobra stvar bila je mogućnost da bi protivnik nakon izlaska na teren ove ruševine bio toliko šokiran pa bi mu popustila koncentracija. I tako onda napravio neku grubu grešku u obrani.

Uglavnom, rekonstrukcija je bila prava katastrofa. Ne samo da je ionako ružni stadion bio pretvoren u nakazu, nego je u cijelom tom projektu bilo strašno puno muljanja, pogrešnih poteza i korupcije za koje nitko, ama baš nitko, nije odgovarao. Iako početni projekt uopće i nije bio toliko loš, krajnji ishod predstavljao je i financijsku i sportsku i urbanističku katastrofu. Zbog svega toga nužno je da ovaj put sve bude napravljeno s najvećom mogućem transparentnošću. Nije Zagreb jedini koji namjerava izgraditi novi stadion. I Split najavljuje identičan projekt. Moglo bi se lako dogoditi da Hajduk u tek nešto više od 40 godina igra već na trećem stadionu. Prvi je naravno bio stari plac, drugi je Poljud. Ivica Puljak sada želi graditi i treći. Međutim, ova je ideja o još jednom stadionu samo kilometar udaljenom od Poljuda čini se ipak malo previše čak i za Split. Čak ni fetivi Splićani ne vide logiku u tome da na četvornom kilometru budu čak dva stadiona. Najvažnije je u svemu ovome to da sve bude po zakonu i da porezni obveznici ne plate sve.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast