Nakon predstavljanja državnog proračuna za 2024. godinu, koji je u velikoj mjeri rashodovno porastao, možemo se svakako složiti u jednome - to jest predizborni proračun. On je predizborni već i samo zato jer je godina 2024. svakako izborna godina, ali je predizborni i zato jer je sklonost vladajućih da poveća svu silu socijalnih naknada i davanja za građane toliko očigledna da se jednostavno ne može smetnuti s uma da se ipak radi i o izbornoj godini.

Svaka vlast sklona je tome da šakom i kapom dijeli uoči izbora, ali Plenkovićeva Vlada pritom ima jedan dodatan plus, a to je da Hrvatska ima skoro 25 milijardi eura europskog novca koji treba što konkretnije i što korisnije utrošiti, i to u što hitnijem roku. Nacionalni plan oporavka i otpornosti daje Vladi ogroman prostor da svoj izvorni proračun troši na dodatne rashode za same građane. Naprosto, postoje financijski uvjeti za to, a s obzirom na to da Vlada pritom i smanjuje javni dug, teško im je iz oporbe zamjeriti što to čine, jer jednostavno se paralelno događa i proces konsolidacije javnih financija, a i povećanja socijalne osjetljivosti Vlade prema građanima.

Koliko na sve utječe činjenica da slijede redovni izbori, pitanje je. A kad će ti izbori biti, i to je još uvijek pitanje. Redovni rok je naime tek jesen 2024. godine. Ako izbori budu tek tada, otpast će u vjetar opozicijske kritike o tome da je budžet ovako kreiran samo HDZ-u na korist. Ako pak budu u rano proljeće 2024., to pak znači da će Sabor biti uskoro raspušten, da će se raspisati izbori i da će već rebalans proračuna na ljeto raditi neka nova vlada. Zgodan je paradoks da iz oporbe stalno Andreju Plenkoviću poručuju da će on sam morati rebalansirati taj proračun uskoro - jer time kao da priznaju da računaju na njegovu pobjedu, a na svoj izborni poraz.

U svakom slučaju riječ je o proračunu koji je uvelike socijalno okrenut, a ponešto čak i investicijski. No, možda je on predizborni i više nego se na prvu vidi - naime, politikom koju provodi Plenković putem ovog proračuna šalje i poruku potencijalnim postizbornim koalicijskim partnerima. On sigurno ne želi da mu partner bude čvrsta desnica poput Domovinskog pokreta, a naročito ne Most, i zato je njegova politika u ovim vremenima krize takva da mu neki umjereni lijevi centar teško može ne dati ruku nakon izbora, ako bude relativni pobjednik.

Kad se analizira politika Vlade i politika budžeta, ona je mnogo bliža centru, pa i lijevom centru nego bilo kakvoj desnici. Prvo, državni intervencionizam - Hrvatska ne da slijedi politiku EU-a u tom pogledu tijekom cijele krize od pandemije COVID-19 do danas, nego je jedna od onih država koji je formuliraju. Hrvatska ima mjere koje su u postotku među opsežnijima u EU-u, a i među najdužima. Tu je i politika limitiranja određenih cijena hrane i derivata. Drugo, odnos prema poslodavcima i realnom sektoru - fiskalnim rasterećenjem plaća, raznih naknada poput božićnica, uskrsnica i minimalca, Vlada jasno poručuje poslodavcima da je želja države da plaće rastu i prate inflaciju. Ona otvoreno prebacuje odgovornost na privatne poslodavce. I treće, odnos prema bankama - izdavanjem prvo obveznica, pa sada trezoraca Vlada jasno bankama poručuje da su njihove kamate na štednju prenske, a uz to Plenković još i jača povjerenje u državu, jer su prinosi veći nego u bilo kojoj banci.

Nema tog Peđe Grbina, Sandre Benčić ili Davorka Vidovića koji bi mogli voditi znatnije lijevu politiku budžetiranja od ove. Ili obrnuto, provođenjem ovakve politike Plenković si stvara bazu za neku novu koaliciju u kojoj uz manjince slobodno mogu biti i stranke ili nezavisni zastupnici čistog centra, ili čak blagog lijevog centra. To je baza za postizborne pregovore, jer je jasno da HDZ neće moći sam sastavljati većinu nakon izbora 2024. godine.

Zato je ovaj proračun zapravo mnogostruko predizborni. U tome se sigurno mogu složiti i vladajući i oporba.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast