Ilustracija / Tihana Tomičić (Snimili Emica Elvedji Pixsell / Davor Kovačević Novi list)
Vukovar je uvijek u srcu. Te slike, te scene, od toga se čovjek nikad neće oporaviti. Tko je doživio ta vremena, nikad ih neće zaboraviti. Ali ovog puta proradio je i mozak. Pokušaji provokacija jednostavno nisu uspjeli.
Nekoliko je razloga za to. Prvo, koalicijski partneri HDZ-a, u prvom redu SDSS, odlučili su - očito u dogovoru sa samim premijerom - da je najpametnije ne odlaziti na teren na kojem netko može razviti provokaciju i incident, gdje ga uopće ne treba biti. Što na istom mjestu uopće imaju raditi jedan Marko Skejo i jedan Milorad Pupovac? Bolje da nigdje nisu zajedno. Ali ne zbog Pupovca, nego radi Skeje. Njemu jednostavno nigdje nije mjesto, pa ma koliko se 90-ih borio u HOS-u. No, ni vlasti ne žele incidente i provokacije pa više-manje ne reagiraju na Skeju, s onim njegovim brčićima. Takvu pojavu najbolje je ignorirati. Stoga je odluka o tome da SDSS ne ode u Vukovar, odnosno baciti vijence u Dunav dan ranije, potpuno opravdana. Bilo bi to sada potpuno nepotrebno.
Naravno, bilo je onih koji incidente i ekscese jesu htjeli. To je u prvom redu Ivan Penava, čelnik Domovinskog pokreta, kojemu nije preostalo drugo nego da političke bodove prikuplja na način da producira »svoje« plakate i poziva u Vukovar »svoje« branitelje. Stranka mu je u slobodnom padu i to je najjednostavniji način da pokuša povratiti snagu. Loše je što to čini i s funkcije gradonačelnika Vukovara, jer svatko na toj funkciji trebao bi biti apsolutno lišen bilo kakvih strasti. Ako Vukovar neće biti tolerantan, multinacionalan i otvoren, sve je bilo uzalud. Ali u prilikama koje su vrlo mirne i nakon svega ozdravljene, i gradonačelnik bi trebao biti takav kakvi su građani. A građani žive normalni građanski život. Zato bi se Penava trebao zapitati za sebe. Teško da može dobiti još jedan mandat na lokalnim izborima ovakvom politikom. Ljudi nisu ratovali da sada ne bi živjeli u miru.
Stoga su njegove poruke SDSS-u da u Vukovaru »nemaju što tražiti« vjerojatno najgore što je hrvatska politika iznjedrila u zadnjih nekoliko godina. Čelnik SDSS-a Milorad Pupovac proveo je cijeli rat u Hrvatskoj, radeći na miru. Posvetio je više-manje svoj život tome da sukobi prestanu. On je često meta za nacionaliste svih vrsta, ali to je folklor. Tko objektivno razmisli, i sam zna da je uloga SDSS-a od trenutka mirne reintegracije, a nekih od njih i mnogo ranije, u sumi svakako više korisna nego štetna. A implicirati jednoj Anji Šimpragi, mladoj ženi koja je danas potpredsjednica Vlade, koja je Hrvatsku izabrala kao svoju domovinu, da želi živjeti bilo gdje drugdje osim u Hrvatskoj, jalova je. Za hrvatske bukače Anja Šimpraga je Yoko Ono, i pjeva »Imagine«.
I zato je odluka da se tenzije ne potpiruju dolaskom na noge Penavi, bila potpuno ispravna. Jednostavno, izbjegnute su nepotrebne napetosti, koje su ionako bile generirane artificijelno, u nečijem političkom kabinetu, a ne u stvarnosti vukovarskog života.
S druge strane, i Ivan Penava može biti dijelom zadovoljan. Obljetnica Dana sjećanja bila je impresivna, i on je zadovoljan. Točno, jer došlo je nikad više ljudi. Stotinu i pedeset tisuća. To je zaista impresivno. A pritom gradonačelnik Vukovara može tvrditi kako incidenata nije bilo baš zahvaljujući njemu. Slobodno neka on hrani time svoje biračko tijelo, nebitno je. Jedino je što je bitno da incidenata zaista nije bilo.
Čudni ljudi čudnih brkova bit će vjerojatno sankcionirani za uzvikivanje ustaških pokliča, kao što su uostalom zadnjih godina pri proslavama Oluje u Kninu uklonjeni da ne smetaju dok »normalna Hrvatska« slavi svoj dan. Oni su danas marginalni, a većina ljudi svjesna je da je HOS u ta vremena ratnog kaosa, dok još nije bilo organizirane i ustrojene Hrvatske vojske, bio samo još jedna formacija dragovoljaca, kakvih je bilo na desetke. Danas zloupotrebljavati njihov ratni put može samo netko tko ne sagledava tadašnji širu sliku.
Tako je Hrvatska obilježila još jednu tužnu obljetnicu pada Grada Heroja. Pobijedio je mozak, a bilo je i srca. Danas, kad gledamo nove pokolje u Gazi i Ukrajini, priče poput Vukovara ne smiju se zaboraviti. Moraju nastaviti svijetliti. I mali incidenti to ne mogu pokvariti.