Mario Banožić više nije ministar obrane. I time završava njegov višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem u kojem je dobrim dijelom imao pravo. Posebno se to odnosi na zapovijedanje Oružanim snagama, Naime, tijekom devedesetih tadašnja je oporba izvor svih zala u hrvatskoj politici nalazila u Ustavu koji je davao velike ovlasti predsjedniku Republike. Jedno od temeljnih obećanja prije izbora 3. siječnja 2000 bilo je da će se smanjenjem ovlasti predsjednika svesti na običnog fikusa. Pa bi i zapovijedanje vojskom postalo ovlast Vlade, a ne više predsjednika. I onda se dogodilo totalno iznenađenje. Novi je predsjednik Republike postao Stipe Mesić, tadašnji i današnji ljubimac svih od centra pa do ekstremne ljevice. Pa je ta ekipa zavapila da bi bilo strašno ukinuti ovlasti i »našem Stipi«, pa počela raditi veliki pritisak da se ipak odustane od glavnog izbornog obećanja - potpunog razvlašćivanja predsjednika Republike. Rezultat svega toga bio je još uvijek aktualni čudnovati kljunaš od hrvatskog Ustava. Koji predsjednika istina određuje vrhovnim zapovjednikom, ali mu istovremeno onemogućava za tom vojskom i zapovijeda. Pa sada ako recimo predsjednik negdje želi odletjeti vojnim helikopterom mora poslati dopis u MORH koji onda šalje drugi dopis šefu Glavnog stožera koji onda izdaje konačnu zapovijed. Bizarno i smiješno, ali tako određuju Ustav i Zakon o obrani. I tu su čudnovatu praksu zbog toga poštovali i Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Čak i sam Zoran Milanović prvih sedam osam mjeseci svog mandata. No onda od nje naglo odustao i počeo izravno zapovijedati i kod uporabe materijalnih sredstva i kod angažmana vojnika. To je kao da nekoga u tvrtki u kojoj radi na službeni put pošalje osoba koja nema ovlasti potpisati mu putni nalog. Nastali su neki troškovi, a i vojnici su počeli ostajati bez dnevnica. I politička i najveći dio medijske scene nisu naravno kao i obično podržali ustavno i zakonsko rješenje već su se podijeli po političkim linijama - za ili protiv HDZ-a. Za Banožića ili za Milanovića. Banožić je tu možda pogriješio što je premalo objašnjavao koliko su Ustav i Zakon na njegovoj strani, a za njega je bila neugodna i činjenica da su obični vojnici zbog tog sukoba ostajali bez novaca na ime dnevnica. Nije se ni trebao upuštati u međusobna vrijeđanja s Milanovićem jer u tom sukobu s najbržim jezikom ne samo hrvatske politike, nije imao nikakve šanse.

Dakle, Banožić nije snosio nikakvu odgovornost za ovaj sukob s Milanovićem. Za njega je isključivo odgovoran bio sam predsjednik. Međutim, to se ne može reći za onaj drugi. Naime, prije točno dvije godine Milanović je ne sve relevantne adrese poslao jasan signal da želi da na čelu njegove Počasne zaštitne bojne ostane brigadir Elvis Burčul. Zakon je davao ovlast Banožiću kao ministru da ili može ostaviti Burčula u sustavu ili ga može umiroviti. Banožić ga je umirovio. I izazvao eksploziju na Pantovčaku. Očekivanu. Milanović se s punim pravom osjetio uvrijeđenim jer i osobno Banožiću, ali i drugim visokim dužnosnicima Vlade jasno dao do znanja da želi da Burčul ostane. Do danas nije do kraja jasno zašto je Banožić to napravio jer je, iako relativno neiskusan političar, morao znati što će se dogoditi ako ne pristane na Milanovićevu zamolbu. A ovaj je onda, kako već on zna biti delikatan u takvim stvarima, u cijelu priču upleo i načelnika Glavnog stožera koji je po njegovoj zapovijedi zabranio Banožiću da se obrati vojnicima unutar kruga vojarne. U demokratskim zemljama načelnik Stožera kada naiđe na ministra obrane može napraviti samo jednu stvar - stati mirno i vojnički ga pozdraviti. Ali u Hrvatskoj sve može, pa je sve i prošlo bez posljedica za admirala Roberta Hranja. A Banožića ovdje Vlada nažalost nije ni pokušala zaštititi iako načelnik Stožera zaista jest napravio nešto nedopustivo. Ne zaštititi ga zbog njega samog, nego zbog potrebe održavanja elementarnog reda u obrambenom sustavu.

Na Banožićevoj strani nije bilo ni to što je očito prenaglo ušao u najvišu politiku. Kao ministar državne imovine upao je u nekoliko afera koje se nekom iskusnijem ne bi dogodile. A takav neiskusan ni protiv Milanovića nije imao nikakve šanse.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast