Posljednjih godina možemo slušati teze kako su više ili manje uspješno komercijalizirani sportski objekti (i) u Puli. Pohvalno se govori kada se prodaju termini za treniranje klubovima i reprezentacijama, tuzemstva i inozemstva. To s jedne strane djeluje pozitivno za onog koji unovčava to rentanje. Što je s onima, a to su domaći klubovi i sportaši, koji zbog toga imaju manje termina i moraju se prilagođavati gostima? Logika nam sugerira da su se sportski objekti gradili za domaće sportaše, a činjenice potvrđuju da su novac izdvajali građani. U tom smislu, prioritet bi uvijek trebao biti zadovoljenje potreba ovdašnjih sportaš(ic)a i klubova, a tek onda, ako ima slobodnog prostora, za goste koji će to plaćati. Nerijetko se događa obrnuto. Kao i primjer da se gostima omogućuju standardni uvjeti (grijanje, topla voda i slično), a da ovdašnja sportska mladež nerijetko trenira u hladnim uvjetima, bez toplog tuša i slično. Jest da je trgovačka logika da gostima budu na raspolaganju uvjeti koje su platili. No, stvar je zasluge istog tretmana i za one koji žive i rade u Puli, i njihova djeca, jer sve plaćaju cijele godine kroz doprinose, prireze, poreze i ine namete.

Jedan od glavnih razloga zašto je domaća sportska djelatnost u kontinuiranom raskoraku s političkim »igračima« leži u činjenici da nema u praksi definirani status u kontekstu papirnato - zakonski (i ustavno) određenog okvira – djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Država je tu pojačala aktivnosti posljednjih par godina, ali to je još uvijek trom sustav jer ne osigurava jasne i realne izvore dodatnog i stalnog financiranja kroz, primjerice, porezne olakšice. Na razini lokalne samouprave stvari su još teže, jer se izdvajanja za sport nalaze u statusu minimalno nužnog, a nema ni strategije što se želi od te djelatnosti, što je za te planove potrebno i kako ih ostvariti. Čisto improviziranje, uz puno velikih riječi i malih djela za uistinu siromašan standard sporta(ša). Za zemlju kao što je Hrvatska (3,8 milijuna ljudi), za regiju kao što je Istra (200 tisuća), i za grad kao što je Pula (52 tisuće), uvijek je gubitak kad pojedinac, grupa ili klubovi odustaju od aktivnosti. Zbog naše dimenzije, tako se teško mogu održati dosadašnji sustavi natjecanja.

Priča iz okruženja nam je u fokusu jer je naša. Ona bitno odstupa u odnosu na naprednija, bogatija i veća društva. Jedan od problema tog refleksa iz Europe, poglavito u današnjem tehnološkom povezivanju i uočavanju, jest stvaranje slike koja dodatno otežava privlačenje mladeži u domaći sport. U realnom trenutku, putem digitalnih platformi, mladi ljudi prate sportsku elitu i njihova natjecanja. Kad se moraju prebaciti na domaće valne dužine, onda im je sport, kažu, dosadan, nezanimljiv, siromašan i odbojan. Svi ti začini doživljaju domaćeg (i lokalnog) sporta dodatno će destimulirati mlade ljude da se uključe u klubove i posvete treniranju. Uvjerljiv je dojam da naše društvo nije svjesno dubine tih negativnih procesa. I to pored činjenice da već više godina velikim dijelom roditelji članarinama i prikupljanjem donacija održavaju privid da sportski sustav funkcionira. Sve manji broj stanovnika, a pogotovo mladih, trend je koji direktno mijenja perspektivu (i) lokalnog sporta kakvog smo poznavali.

Može li biti neka utješna priča kako se u razvijenijoj Europi, koja diktira trendove, također dijelom mijenjaju sportski doživljaji? Pa i ne baš, iako će neki promicati ta funkcioniranja kako bi objasnili, recimo upravo tu komercijalizaciju sportskih objekata. Što je neusporedivo s nama. U Europi su uglavnom sportske djelatnosti masovne i takve ostaju već zbog toga što većina zemalja ima brojnije stanovništvo. U takvoj masi ima puno društveno ekonomskog podržavanja i promocije sporta. Pored toga živi privatizirana sportska priča, a ona je zapravo ta koja ulazi u domove, na ekrane svijeta, uključujući naše. Ta privatizirana priča živi sasvim neke druge realnosti i u svojem okruženju, a kamoli našem. Njihovi stadioni su puni, zato imaju smisla i prihoda Muzeji, fan shopovi, restorani, ili rentanje objekta za koncerte i druga komercijalna događanja. Tržište nameće takvo funkcioniranje. Kod nas toga tržišta nema. Zato bi trebali držati se jednostavnijih verzija funkcioniranja, kako u gradnji, tako i eksploataciji infrastrukture, financiranju uvjeta, ali i održivim sustavima natjecanja.

U Hrvatskoj je javni diskurs da se prati trendove Europe. Pa se tako organiziraju »napeta natjecanja«, daju im se elitni nazivi, umjetno (medijski) stvara pompa. Jedan banalan, a i u Puli poznat primjer, je gradnja hibridnih terena po uzoru na jake europske lige. Izgradilo se na »Drosini« i na još desetak stadiona HNL-a, podjelom troškova od strane Gradova i HNS-a. Četiri-pet godina kasnije, gotovo su svi ti tereni devastirani. Zašto? Zato jer lokalne samouprave, kao vlasnici objekata, ne osiguravaju održavanje tih vrhunskih terena po standardu koji se iziskuje. Niti nabavkom nužnih alata (strojeva i biljnog materijala), niti angažmanom odgovarajućih stručnjaka. Koji je smisao takvih europskih investicija ako ih se tretira »zavičajno«? No, vratimo se europski (globalno) elitnom sportu. Taj privatizirani dio, koji stvara glamur dojmove, ide svojim profitnim putom. Kapital je, recimo, u nogometu preuzeo igru i prilagodio je svom konceptu industrije zabave i poduzetništva. Generacije još pamte da se EURO igrao i u Hrvatskoj i Srbiji (Jugoslavija) 1976. godine, a nastupale su 4 reprezentacije. Od 1980. ih je 8, od 1996. godine 16, od 2016. nastupaju 24 selekcije. Svjetsko prvenstvo je do 1978. imalo 16 sudionika, pa od 1982. njih 24, od 1998. godine 32, a 2026. bit će ih čak 48! Zašto? Zato jer organizatori (FIFA, UEFA) ostvaraju milijarde, ali isto i ekonomije sudionika. U ime tih komercijalnih dobitaka, organizacija se čak počela dijeliti i na više država, a ubrzo i na više kontinenata. FIFA je odlučila da će 2026. domaćini biti SAD, Meksiko i Kanada. Četiri godine kasnije domaćini će biti Maroko, Portugal i Španjolska te Argentina, Paragvaj i Urugvaj (zbog 100. godišnjice prvog Mundijala), a 2034. Saudijska Arabija. Koja je, kao i Katar lani, osigurala koliko god novca i čega god treba, da dobije domaćinstvo. I kako je novac postao neprikosnoveni »igrač«, a Saudijci ga imaju »za izvoz«, eto, dobili su organizaciju i prije nego su i sami očekivali.

Tako nogomet »širi« (naplaćuje) FIFA, a UEFA to čini na svoj način. Njena Liga prvaka postala je »zlatna koka« od 1993. godine, a koja danas osigurava cca 2 milijarde eura od marketinga i sponzora. No, nikome, a pogotovo privatiziranim klubovima (gazdama) nije dosta. Pa se UEFA potrudila naći rješenje da najbogatiji ne stvore svoju ligu, te ostanu u sustavu. Zato će od iduće godine krenuti proširena »zlatna koka« Liga prvaka s 36 (a ne 32) sudionika. Igrat će se unutar jedne grupe (?), osam utakmica (4 kući i 4 vani, ali ne s istim suparnicima), u nekom čudnom formatu, s utakmicama i četvrtkom. Kažu da je to interes klubova, medija, sponzora, mladih kojima je to zabavnije. Najvažnije je da će proračun za podjelu biti između 2,5 i 2,8 milijardi eura. FIFA nije ostala pasivna u trci za lovom. Kao što je njima UEFA nametnula Ligu Nacija (opet puno novaca), tako je FIFA izmislila SP za klubove. Startat će u lipnju 2025. s 32 sudionika i bit će istog okvira kao SP reprezentacija. I što je važno, unutar mjesec dana natjecanja FIFA i klubovi će podijeliti 2 milijarde eura! Minimum će dobiti 50, maksimum 100 milijuna eura, ekvivalent mogućeg za godinu dana igranja u LP.

Takav nogomet, odnosno sport je filozofija koju su nametnuli Amerikanci kroz svoju komercijalnu eksploataciju košarke, hokeja na ledu, američkog nogometa i bejzbola. Izolirana elita, milijarde biznisa, profiti i industrija zabave. Europa to, i kroz navalu američkog kapitala u nogomet, kao da kopira, ali veliko je pitanje gdje vodi u europskim običajima i tradicija takav elitizam. Za sada se nazire da obezvrjeđuje nacionalna prvenstva i uništava konkurenciju za vrh, posljedično i zanimljivost te neizvjesnost natjecanja. Ono što je za našu malu sportsku zbilju jedina bitna poveznica ovih vrhova komercijalizacije sporta, industrije zabave i sustava, to je da mi ne možemo biti nikakva kopija »tržišnog pristupa«. Ni europskog, ni američkog, ni našeg skučenog poslovnog. Imamo nekoliko (polu)privatiziranih nogometnih klubova, ali to su više izuzeci koji potvrđuju pravilo o društvenom funkcioniranju sporta. U Hrvatskoj društvo, kao najzainteresiranije, jedino može održavati i tretirati sport kako to zakonski jest naglašeno – djelatnost od posebnog društvenog značaja. Jer tako za Hrvatsku uistinu jest. Ovdje ne postoji tržište u onoj mjeri koje bi sportu omogućilo da živi po njegovim zakonitostima i zaradama. Ili tako, društveno, ili ga u bliskoj budućnosti neće biti ni u pristojnim amaterskim razinama.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast