Na Europskom prvenstvu 1996. godine, na Old Traffordu u Manchesteru, imao sam priliku iz blizine vidjeti Sir Roberta Bobbyja Charltona. Bio sam dijete u vrijeme kad nije bilo puno tv prijenosa kao danas, pa nisam gledao njegov nogomet. No, činjenica da je bio tretiran jednim od najvećih igrača u povijesti nogometa, i od najvećih kao Pele, dovoljno je govorilo kakav je to bio genijalac na terenu. Sve poslije igračke karijere bilo je u tom tonu ponašanja, gospoštine, više razine. U Engleskoj je štovanje nogometaša općenito izvanserijsko. Kad su u pitanju velikani onda uživaju status ikona. Zato nije iznenadilo kako su gledatelji, pogotovo oni bliži VIP loži, s divljenjem pljeskali Charltonovom ulasku. Imao je već 60 godina, odnosno 30 više od dana kada je slavio s Engleskom jedinu svjetsku titulu. No, takvo poštovanje čovjeka »prošle ere« jednostavno vas ostavi bez riječi. Prije nekoliko dana na Old Traffordu, stadionu na kojim se proslavio kao legenda Man Uniteda, navijači su se, uz institucionalne predstavnike, članove obitelji i milijune ljudi širom svijeta preko tv ekrana, simbolično oprostili od Sir Bobbyja Charltona. Umro je u 86. godini i otišao u memoriju sjećanja. Na njega će ga svaki put po ulasku na stadion podsjećati spomenik koji već desetljećima za njegova života »dočekuje« navijače na Old Traffordu.

Engleska kultura štovanja ljudi i tradicije, i unutar nogometa, fascinantan je doživljaj. I naravno, nedokučiva realnost ovdašnjem načinu života. Iluzija je da bi na ovim našim prostorima mogla nekad saživjeti barem pristojna razina trajnijeg poštivanja nekada zaslužnijih, a kamoli da se takav odnos upražnjava s onima koji su na životu. Život je ovdje učinio zbilju surovijom u odnosu među ljudima općenito, a kamoli prema javnim dosezima ili javnim događanjima. Prevladavajuća je negacija, osporavanje, umanjivanje, nepoštivanje vrijednosti. Ljudima je uvijek netko nešto kriv, i postalo je trendi pričati samo protiv nekog ili nečeg, a gotovo se smatra bolesnim ili interesno kada se nekoga ili nešto hvali. Jedino što je društveno bolesno, a i individualno, kada takav pristup postaje normala.

U četvrtak navečer bilo je zbilja tmurno vrijeme. Južina u punom cvatu i dolazak u grad, oko 17.30 sati, djelovalo je kao da ste stigli u neki napušteni set perifernog kvarta nekog zapuštenog mjesta. Pa gdje su nestali ljudi, dođe logično upitati se ako imate dovoljno godina da se podsjetite kakva je muka bila u prometnoj i inoj gužvi militi pored kazališta prema Korzu. Ili koliko ste morali čekati da se izreda pola Pule na pješačkom prijelazu ispred nekad stare Robne kuće, pa da krenete do idućeg prijelaza kod Mliječnog, gdje su rijeke Puležana i Puležanki šarali u šopingu, u šetnji i na dejtove na Korzu. Ili su jednostavno stajali kod Gorice, ispred Vjesnika ili restorana Istre, ovisno kojoj su dobnoj i stilu populacije pripadali. Onu sportsku mogao si uvijek pronaći ispred Vjesnika i u nastavku ondašnje Lenjinove do tržnice. Baš je djelovao sjetan taj ulaz u pustinju centra grada, nisam siguran da je po putu do nekadašnjeg autobusnog kolodvora prometalo 3 auta. Je li to Pula naših dana?

Ne znam, svatko ima svoj doživljaj, ali kad sam kroz lijepo uređen park došao do Dvojnih vrata, kao da sam ušao u prvu zonu naše, star(ij)e Pule. Ispred Tone Šugar, Josip i Neven Cukon, Dario Ružić, Igor Banjac, braća Zimolo, a nakon dugo vremena i Škira. Nekadašnji vratar (i) Uljanika, koji je 30 godina radio u Italiji i, kaže sretan sa svojima, vratio se uživati mirovinu u svoju/ našu Pulu. Još nekoliko prijatelja nogometa iz 1970-tih, 80-tih i eto, unatoč kapima kiše, tmurnoj svjetlosti okruženja, prvi začini atmosfere iz nekih prošlih vremena. Ne kažem da su bila bolja, ljepša, ali su onima koji su ih živjeli, draga, pogotovo iz današnjeg kuta gledanja.

Dakako, mislim na protok vremena i osjetilnu mekšu liniju funkcioniranja, naročito u kontekstu prisjećanja uglavnom ugoda u prošlom vremenu. U pothodniku Kaštela, uz komotni lift, popeli smo se svi gore, i kad smo izašli na »trg« svi su ti prizori bivše Pule bili još izraženiji. S više ljudi u mnoštvu koje je stiglo na evociranje Grada Pule, koji je svoju jedinstvenost kroz 150 vrlo intenzivnih godina i svekolikih mijena, izražavao i kroz društveno uvijek rječiti nogometni život.

Bili su tu sada i drugi veterani, neki mlađi kao Luciano Zgrablić, neki stariji kao Zdravko Bertoncelj sa šarmantnom mu suprugom, koja je cijeli radni vijek kao trgovac usluživala građane. Sergio Scoria raspoložen kao rijetko kada, Rade Spasić, Mario Černjul, Srećko Bogojević, »mali« Ostović (sin legende), pa predstavnici Demona, Istre 1961, Istre, Uljanika, vječno pozitivni oružar »zeleno-žutih« Vlado Derkuća, jedan od glavnih aktera fuzije iz 1961. Luka Belić, niz ljubitelja nogometa, dojmljiv broj žena što je trend u nogometu, kulturni radnici, novinari, fotići…

Pri ulazu u originalni prostor dvorane »Herman Potočnik Nordung«, Povijesnog i pomorskog Muzeja Istre, u izlogu kojeg se pokazuje koliko ta institucija vodi računa o povijesti Pule u svim segmentima, primjećujem Katalog Koturaljkanje u Puli. Podsjeti nas na supružnike Weidlich, koji su posvetili četrdesetak godina svojih života Koturaljkaškom klubu Uljanik. Michael Mišo Weidlich preminuo je prije nekoliko dana. Od njega su se mnogi oprostili s velikim poštovanjem, kako i zaslužuje svaki onaj koji posveti svoje vrijeme, kreativnost, energiju u rad s mladima, za ljepšu i bolju te pogotovo pristojn(ij)u urbanu Pulu. Mišo Weidlich nije dočekao skorašnji Kup Europe u koturaljkanju koji će se održati u Puli, uz nastup 400-tinjak aktera iz 13 zemalja, ali i njegovom zaslugom put će, u njegovom duhu, nastaviti vrijedni učenici i učenice, kako i priliči djelu uspješnih učitelja.

I da, ulazeći u dvoranu HPN kao da se ušlo u »staru« Pulu. Prije svega jer su tamo bili ljudi tog, ali i mlađeg doba. Onda i zato jer su bili izloženi artefakti nogometnog sporta i vizure Pule, infrastrukture, nekadašnjih izgleda kvartova, masovnih okupljanja i povijesnih odrednica, unatrag stoljeća i pol. Za ovo uranjanje u vremeplov Pule, pri čemu je nogomet tek alat u razumijevanju društvenog života, mijena i razvijanja grada, zaslužne su žene. Dvije šarmantne dame koje su se deklarirale kao kćerke očeva koji su »sanjali« nogometaše, pa eto sada simbolično im se odužuju izložbom Naši:Nostri, ili ti 150 godina nogometa u Puli.

Katarina Pocedić viša kustosica i muzejska pedagoginja i Katarina Marić viša kustosica, uz vrlo vrijednu asistenciju nezaobilaznog promotora pulskih urbanih vrijednosti i zaljubljenika u nogomet, arhitekta Antona Percana, priredili su višu razinu izložbenog tumačenja povijesti nogometne i ine Pule. Drago mi je da se to radi na toj razini, jer nogomet je ionako često tretiran kao niža intelektualna sportska priča. Iako, nogomet na terenu je samo jedan dio onog što proizvodi u smislu života, emocija, socijalnog razvoja i inih općih vrijednosti. Upravo ovom izložbom se to »opće« otkriva, sistematizira kroz povijesne mijene, temperamente zbilje ovog krasnog grada kojem previše ljudi stalno govori da je ružan.

Možda je i dio te kulture negativnosti doprinijelo takvom doživljaju kod nekih. Ali dobro, ova priča iz PiP Muzeja, čiji ravnatelj Gracijano Kešac promiče inicijative vrednovanja i dokumentiranja sportskog života grada i time čini dobro Puli, nije prilična uz promotore negative. Naprotiv. Ova družba je bila toliko emotivno osvježenje za aktere povijesti, za one koji su joj svjedočili, kao i za mlađe ljude koji iskazuju štovanje tradiciji, da samo potvrđuje koliko je dobro kada se nešto slično dogodi. U sportu, kulturi, glazbi i svemu onome što odražava duh urbane Pule, a što je danas pod velikim naletom ruralne dekadencije i novokomponiranog sustava vrijednosti, upravo inicijative ovakve vrste ukazuju na atmosferu građanske Pule.

Zahvaljujući čudima tehnologije, dok smo obilazili eksponate i komentirali aktere i događanja, eto da se video linkom jednom zajedničkom prijatelju na telefon javio i Refik Kozić. Jedan iz plejade nekadašnjih najboljih igrača, koji je iz Pule otišao u Partizan, pa postao i reprezentativac Jugoslavije, a potom i igrač u američkoj ligi. Kozić živi na Floridi desetljećima, i kako je kroz video poziv gledao na slike (i njegove) vremena u ondašnjoj mu Istri, stare dresove, stadion, pa vidio i neke suigrače (Spasić, Ružić, Scoria…) koji su bili na otvorenju izložbe, moglo se spaziti kako je zasuzio. Emocija, i 50-tak godina kasnije, snažna je. Zapravo, bit je u tome da što vrijeme više ide, te su emocije prošlog i doživljenog, sve jače i svježije, te upravo ovakva događanja zato promiču dobru energiju među ljudima. I sve pohvale onima koji su ovu verziju društvenog oživljavanja Pule, sportsku, organizirali, mjesecima pripremali i potom izveli pred svih nas. Izložba će biti dostupna do svibnja mjeseca.

Za one koji vole Pulu, za navijače koje je simbolizirao stari Rudi vječnim pozdravom Viva Istra, vrijedi prošetati do Kaštela i utvrde urbanosti grada.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast