Kanim, za sada, dovršiti ovo moje pisanje uz 80. jubilej Pazinskih odluka, »malko« hiperboliziranim sažimanjem »ki smo, ča smo, kamo gremo« – kako sam pisao za tjednik »Danas« u osvit Novih balkanskih ratova.

Uglavnom, teško je nama Istranima sa ostalima, u našim matičnim nacijama – a vala nije ni njima lahko s nama! A nije nama lako ni s nama samima, ha? Može se reći da nam nikada ni nije bilo lako. Zašto je tome tako?

Kakova smo to mi »raca de đente« da nas nikad nijedan ne razumi? Ni Austrija, ni Italija, ni Jugoslavija,.. a vero, još manje Hrvatska i Slovenija.

Istra - dio »Hrvatije«

A kako će te kapiti K. u. K. povjerenik za Trst, vržmo, tolerantni grof Stadion, kada ne padaš u afane od ljubavi, divljenja, pokornosti Caru Franji Josipu; nego jedan subverzivni Albanac Rossetti, pro primo, ne samo da neće da mu se ovuda govori »in slavo« (hajde, de...), nego čak ni službeni jezik carevine njemački, već samo talijanski. I još, pro secondo, snuje nekakvo sjedinjenje s Italijom?! I kako će te kapiti blagonakloni kozmopolitski taj plemić, kad zastupnik Vjekoslav Spinčić u Beču ruši ustroj Carevine tražeći, pro primo, sjedinjenje Istre sa Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, dakle ne želi da Istra ostane privilegirana Carska Zemlja, a, pro secundo, da stvar bude još bizarnija; ne traže od Beča »naši vjerni Hrvati« u »Hrvatiji«, to, odnosno – da i Istra bude dio »Hrvatije«?!

I onda je Beč primoran uspostaviti izravnu carsku kadrovsku kontrolu nad tom nerazumljivom zemljom i stižu amo žandari iz Kranjske, Tirola, Štajerske - ti, u Trstu omrznuti »picchioni«. i ništa čudnog da se u istarskoj narodnoj pjesmi nađe stih »pošla je Janka u šumu, z sikiron na ramenu, za njom pošla tri žandara, sva su tri Mađara«...

I kako će Mussolini kapiti domaće fašište, kad mu triještinski »ras« Giunta piše, kad su nažgali hotel »Balkan« (Narodni dom) u Trstu, da se ne more tote sprovoditi interes Italije z jučnjačkin primitivci,.. a isti kolonisti-fašisti »regnicoli« došavši amo s juga Italije s prijezirom nazivaju svoga šefa »El sciavon« (Slaven po mletački). Doduše, on i jest Šćavun - Giovanni Maracchi, prije Giovanni Mrach, Pazinac, rodjen kao Ivan Mrak.

Partizani i iredentisti

I kako, razumiš ti mene tutekarce, može Anka Berus imati do kraja povjerenje u Emu Derossi, premda istaknutu »partijašicu«, kad je ta Labinjonka i Hrvatica tek u partizanima na šnel-kursu učila hrvatski književni jezik?!

I tako kolonizirajući tu svoju austrijsku i izravno carsku zemlju Istru - tu najtalijanskiju, tu najhrvatskiju i najslovenskiju zemlju Istru, ne shvaćajući (od 1848. do 1991.) kakvi su to dovraga Hrvati koji se zovu čak Benito ili Vittorio, koji će, »doduše« biti za samostalnu Hrvatsku, ali će u oštariji radije zapjevati ne samo partizansku »za slobodu se borimo, za prava naša sveta, da Isatra već ne robuje, ko sirotica kleta«, plus »iredentističku« pjesmu »sul ponte di Bassano«, nego, evo, »evo zore, evo dana«?! I ča ćeš drugo, nego posmjenjivati jugo-milicionere Ličane, i dovesti pravovjerne državotvorce mahom iz Hercegovine - kao Jugoslavija prije rečene Ličane, i prije nje Italija svoje južnjake, a prije nje - Austrija svoje sjevernjake...

I jednako očajnički reagiraju Istrijani »austroljupci« ne shvaćajući kako to da im Beč ne vjeruje, kao sumnjivim panslavistima i Hrvatinama, tako i »arditi« koji su »osvajali« Rijeku i domaći fašisti, od squadrista do »republichina« koji Istrom pale sela, ne kuže zašto je glavni »Ras« netko izvan Istre - tako i partizani iz Prekomorskih brigada odmah 1945. preko noći bivaju »premješteni« sa zapovijednih na pozadinske dužnosti. A tako se i danas i naši »hadezejci« i »esdepejci« tuže, prvo, da »središnjica« nema povjerenja u njih, niti pak itko od domaćih lojalista ne postiže iole spomena vrijednu karijeru na državnoj razini ni za Austrije, ni za Italije, ni za Jugoslavije, a niti pak u Hrvatskoj i Sloveniji danas. Istina je, u »pravolinijskom« rasuđivanju kakvo jedino i postoji u političkom egoizmu, nema mjesta za ovakva »bastardna« stanja duha, kakva vladaju Istrom. Naravno, sve to radja kolektivne traume, frustracije, patološke akcije gospodara prema nama, i jednakovrsne naše »ksenofobične« i »klaustrofilične« reakcije povlačenja nas samih u se. Stoga se i trsim, ne osobito uspješno, doduše, cijeloga života objasniti »istarske specifikume« nama samima, i naročito drugima.

Samo plus prolazi

»Tukaj gre za« ponajprije psiho-socijalne pojave, pojave psiho-socijalne patologije, pojave sustavnog koloniziranja, podjarmljivanja, naposljetku onog Krležinog »kapacitiranja«, u najbolju ruku, odnosno soljenja pameti. S obzirom na svoja profesionalna zanimanja, i relativnu upućenost u stvar, primjerice, često sam kroz ovu »povijest koja se dogadja« (dakle, ne JOŠ prošlost), imao prilike razgovarati o istarskim temama sa visoko rangiranim jugoslavenskim, talijanskim, hrvatskim i slovenskim političarima. Sjećam se, tako, kako se i dvadeset godina nakon Zone B, Tode Ćuruvija u čudu pitao je li mu se rugao ili ulagivao neki čovjek na Gornjoj Bujštini, uvjeravajući ga na talijanskom da »noi siamo croati« (mi smo Hrvati), i kako su me u zagrebačkoj Trećoj gimnaziji »sa simpatijama« zvali »Talijan«. Ili, pak, kako mi se povjeravao Vittorio Vidali 1975. godine, ranije vodja julijanskih komunista, da su »slovenski drugovi« (iz Trsta) zapreka za sređivanje odnosa na Jadranu. Ili kako sam »inštruirao« zastupnicu iz Kopra u slovenskom parlamentu o elementarnim podacima u odnosu na istarske i tršćanske Slovence.

Vjetrovi povijesti donose nam i odnose gospodare sa njihovim nedodirljivim apsolutima, kojima nam iz generacije u generaciju tako »objašnjavaju« nas same... Nama, koji nikada nismo bili »samo Talijani«, ili »samo Hrvati«, miješajući uzajamno krv i sjeme, jezike i običaje; bivajući kroz povijest kao malo tko uokolo nas raseljavani i naseljavani, asimilirani i negirani... Primjera radi, naravno da svi znamo za rovinjske partizanske heroje, Talijane, i njihov bataljun »Pino Budicin«. Ali nam promiče »ispod radara« zamjetna brojka od ok 1.800 Talijana (od ukupno otprilike 26.000 boraca, mahom Hrvata i Slovenaca u talijanskoj vojsci, do rujna 1943. godine) u Prekomorskim brigadama.

U riječ – u Istri prolazi samo plus, a minus je tabu, ne samo kad je riječ o etničkim pitanjima. Ali to u tvrdu glavu (alpsku, apeninsku, balkansku) – ne ulazi!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast