Ivice, biš nan rekal čagod o ton kako j Hrvacka politički organizirana država? Moreš nan malo špjegat je to demokracija, al moharhija, al čagod treće, morda džamahirija? Ala, pomori malo kolegan da boje razumeju va kakovoj to državi mi živimo.

- Drugarice, Hrvacka j parlamentarna demokracija va koj saki čovik more bit onakov kakov se ćuti, more bit črn, bel, muško al žensko, more bit i nonbinaran ako će, a ča je najboje, more i va školi govorit kako će i kako se ćuti. Ja naprimer povedan čakavicu, ma gromišku aš mi je mat po familiji bila z Grohova, a nonić Fausto z Bakra, ne onu halubajsku ili liburnijsku kamo je sve leeepo, s dugin e, nego onu gromišku i sušačku, trdu. Nekad iman malo naglasak i rički, s talijanizmi ke ovi Purgeri ne razumeju, ali njin se pjaža »šta da« i »bo«. Niš njin to ne pači. Ja, dobro povedate, Hrvacka j demokracija aš je i Zakon o hrvatskon jeziku vrnul mogućnost da se i tu, va učionici, poveda po domaći. Oni ki su rekli da to neće bit moguće, to su antidržavni elementi naše prave demokracije.

Ova razredna scena malo nalikuje čak i na "Bilježnicu Robija K.", samo na čakavici, no kojeg bi smisla imalo pisati tekst o čakavskom dijalektu, a ne napisati ga izvorno. Naime, čakavski dijalekt ipak je dobio pristup dječjim vrtićima i školama, jednako kao što će svoje dijalekte u obrazovnom sustavu moći koristiti i u drugim hrvatskim regijama, bilo da je riječ o kaj ili o što, s izraženom ikavicom primjerice.

Dok se u prijedlogu zakona u javnoj raspravi hrvatski standardni jezik spominjao kao jedini kojem je mjesto u nastavi, na primjedbe udruga za očuvanje čakavskog govora novi je zakonski tekst dozvolio upotrebu dijalekata u odgojno-obrazovnom procesu. Čini se da su pritom upravo čakavci izlobirali svoje narječje kod nadležnih u Ministarstvu obrazovanja, a to će i ostalima omogućiti da govore svojim dijalektom, naravno - najmanje na satovima hrvatskog jezika. Točnije, u slučajevima kad je polaznicima razumljivija komunikacija na dijalektu, odgojno-obrazovni djelatnici i polaznici mogu u dijelu komunikacije koristiti neki od ostalih oblika hrvatskoga jezika, kaže se u prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku.

Udruge čakavaca tražile su da zakon o jeziku dopusti da se nastava u školama može izvoditi i na hrvatskim narječjima i idiomima, u svrhu zaštite zlatne formule hrvatskog jezika ča-kaj-što kao nematerijalnog kulturnog dobra Hrvatske. Njihova je primjedba djelomično uvažena, te se navodi da će se u zakonu, vezano uz službenu i javnu uporabu hrvatskog standardnog jezika, naglasiti važnost uporabe i narječnih idioma hrvatskoga jezika radi poticanja i uvažavanja regionalnih posebnosti. Ocijenjeno je da bi zabrana korištenja dijalekta djeci mogla "nanijeti veliku štetu" jer je dijalekt izuzetno bitan u dječjem razvoju. Dijete je zavičajno biće i izuzetno mu je bitna pripadnost prostoru na kojem živi, kažu stručnjaci, a s time bi se zacijelo složio i Freud, jer ono što nas definira u djetinjstvu, to je naš pečat za cijeli život.

Tu je naravno i element poštovanja regionalnih posebnosti Hrvatske, koje bi bilo potpuno besmisleno ograničavati, a kamoli potpuno dokidati. Jezični standardi ionako su prilično udaljeni od razgovornog jezika, i dok se hrvatski jezik sve više anglizira pod globalnim utjecajem, pa danas djeca engleski jezik praktički usvajaju paralelno s hrvatskim, a uz to se svakodnevni jezik i na dnevnoj bazi mijenja s pravilima online komunikacije, gdje je sve bzvz i baš sad ništa nmg i bmb za sve, pa evo ti lp xoxo, čuvanje regionalnih posebnosti kao temeljnog identiteta pripadnika neke lokalne zajednice, itekako je bitno. Uostalom, i dobar dio lektire je na raznim hrvatskim dijalektima, pa ako će se djecu ostaviti da se muče s "Dundom Marojem" u originalu, zašto im se ne bi dozvolilo i da u komunikaciji u nastavnom procesu progovore i svojim materinjim jezikom, a to je najčešće upravo dijalekt. Barem u mlađim razredima, a posebno u vrtićima, dok još tek uče pravila standardnog jezika.

Naravno, zakon o jeziku ne regulira privatnu komunikaciju, niti ograničava slobode književno-umjetničkog izražavanja, nije jezična policija, niti propisuje jezičnu normu, nije represivan i nema kazni, kako i tvrde u Vladi o ovom novom zakonu.

Ala, razumeli smo se. Bit će po našen. Boh i se!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast