piše tihana tomičić
Vlada i predsjednik bi se trebali uskladiti
Andrej Plenković/Tihana Tomičić (Snimio Luka Jeličić/Davor Kovačević)
Već neko vrijeme iz Vlade poručuju da postoje "dvije Hrvatske". Iako je premijeru Andreju Plenkoviću tema "socijalne kohezije" i okupljanja dosta važna, i stalno je naglašava, na izbore ide s tezom o tome da postoje dvije različite prakse u Hrvatskoj, pri čemu bi HDZ trebao predstavljati konstruktivnu politiku koja rješava probleme građana, dok oporbu predstavlja kao destruktivnu i rušilačku, bez ikakvih rješenja.
Taj model dvije Hrvatske stavlja u različite kontekste, pa je tako bilo i krajem prošle godine kad je u pitanju bila vojna pomoć Ukrajini, čemu se oporba usprotivila pa je ideja propala, i premijer to ne može zaboraviti. Vrlo često to ističe kao argument u prilog ovoj svojoj tezi, tvrdeći da Hrvatska igra na globalnom planu ulogu zemlje koja je bliska Ukrajini već po tome što je i sama doživjela agresiju i praktički se sama, bez oružja, branila, ali smatra da to nekima baš i nije jasno.
No, sada je tezu o dvije Hrvatske rastegnuo i na najnoviji sukob, onaj između Izraela i Hamasa. Stav Vlade drži uz zapadne sile poput Amerike i drugih koji su se bezrezervno stavili na stranu Izraela, koji je uostalom i napadnut prošloga tjedna, a onda je krenuo u protuofenzivu u Gazi. Hrvatska je u znak podrške istaknula izraelsku zastavu na zgradi MVEP-a u centru Zagreba.
No, cijelo to vrijeme Plenković ima jednu konstantu, a to je protivljenje predsjednika Zorana Milanovića većini njegove politike. Pa i kad je međunarodna politika u pitanju. Dok je Vlada uz Ukrajinu i Izrael, Milanović je skeptik koji često zastupa stavove da je ruski napad na Ukrajinu samo odgovor na gomilanje NATO-ovih trupa na istočnim granicama Europe. Sadašnju podršku Izraelu, isticanjem te zastave, smatra "idiotskim potezom" jer tvrdi da nema jednoznačnih pozicija u ratu u kojem se na objema stranama ubijaju civili.
I njegova politika prema BiH zna biti začudna. Primjerice, glede i unatoč svemu, on čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika neprestano uzima u zaštitu. Cijela Europa je na distanci od Dodikove separatističke politike - Milanović poručuje "prste dalje od Dodika". On bi se, naime, trebao sljedeći ponedjeljak pojaviti u sudnici Suda BiH kako bi se izjasnio o optužnici koja je protiv njega podignuta zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta, a bude li proglašen krivim – za to mu prijeti kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora te automatska smjena s dužnosti. Milanović o tome kaže da je to "pokušaj Amerikanaca i Englezića da ga unište i onda valjda dovedu prave četnike na vlast, i ti ljudi rade isključivo štetu Bosni i Hercegovini, jer je Dodik legalno izabrani čelnik Republike Srpske, stoga - prste dalje od njega".
Pa naravno da je Dodik legalno izabran, samo je pitanje kakvu politiku vodi prema BiH. Pa naravno da je ovo "pokušaj Amerikanaca i Englezića" - jer cijela BiH, očuvana do dana današnjeg u AVNOJ-evskim granicama je pokušaj Amerikanaca i Englezića iz Daytona. Da nije bilo Daytona, ne bi bilo ni BiH, a ni Dodika kao predsjednika RS. Bili bi četnici. Pa naravno da je NATO gomilao snage na istočnim granicama država članica u Europi, ali je li to trebao biti razlog za agresiju i ubijanje Ukrajinaca? Pa naravno da će u novom izraelsko-palestinskom ratu biti žrtava s obje strane, ali napad Hamasa na demokratski Izrael, jedinu državu u tom okruženju koja živi modernim, građanskim i demokratskim životom, jest teroristički čin. Taj će napad biti samo povod tisućama mrtvih s obje strane i u tome će vjerojatno obje strane činiti ratne zločine, kao što je prvi tjedan dana rata već brutalno dokazao, ali je li to razlog da se ne podrži žrtva, a Izrael je faktički taj koji je bio prva žrtva u ovom najnovijem sukobu.
Stvari su ponekad jednostavno crno-bijele, a baš u ratovima je ponajviše tako. Agresor - žrtva, to je to. Nema trećega. Tu skepticizam može biti samo nuspojava. Zdravorazumsko propitivanje svega uvijek je znak inteligencije, točno, no neka teška vremena traže jasne i teške odluke. To znači izabrati stranu. A vlade i politke moraju znati izabrati stranu. Sve drugo je (ne baš rodoljubno, da parafraziramo) zanovijetanje koje baš i nije na korist vlastite države.
Minimum bi bio da Vlada i predsjednik imaju zajednički stav oko ovako notornih stvari, baš kako Ustav i nalaže.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
