Kaže frendica da je dala zahtjev u mirovinsko da joj izračunaju godine staža i kolika bi joj bila mirovina. Kaže i da je umorna i da više ne može izdržati pa da razmišlja o odlasku u prijevremenu mirovinu. Radi fizički težak posao i jednostavmo joj se tijelo istrošilo i više je ne sluša. Onda dodaje da se nedavno čula s kolegicom koja je napravila isto. Javili su joj da je izračun pokazao da će imati mirovinu oko 230 eura. Znači, crnčila je 35 godina krvavo kako bi umirovljeničke dane preživljavala s 230 eura. Ej, 230 eura mjesečno u vremenu kada se rajčice prodaju po dva eura za kilogram, i to na akciji, dinje između 2 do tri eura, lubenica euro za kilogram. Znači 35 godina čovjek radi da bi kao umirovljenik mogao sebi tijekom ljeta priuštiti 230 kilograma lubenice mjesečno. Ako je riječ o onim većima od 10 kilograma, hrvatski umirovljenik ne može svaki dan kupiti kruh, mlijeko, kilogram rajčica i jednu lubenicu. I to bez da plati režije.

Zato ne treba čuditi da dok umorni radnici razmišljaju o prijevremenom umirovljenju, jednako tako očajni i siromašni umirovljenici razmišljaju o zapošljavanju na četiri sata dnevno. Većina umirovljenika nema drugu opciju kako bi donekle dostojanstveno preživjela mjesec.

Podaci pokazuju da se nedostatak radne snage u fizički težim djelatnostima rješava zapošljavanjem stranih radnika, dok se u sektoru trgovine sve učestalije zapošljavaju studenti i umirovljenici. Prema statistici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u sektoru trgovine krajem lipnja ove godine bilo je na četiri sata zaposleno preko 4.600 umirovljenika. Tome treba dodati da je u građevinarstvu zaposleno oko 3.000 umirovljenika, a njih oko 2.300 u smještaju i pripremi i usluživanju hrane. Sve je to moguće zbog odluke Vlade koja je zbog nedostatka radne snage legalizirala mogućnost zapošljavanja umirovljenika na 20 sati tjedno. A umirovljenici, da bi donekle dostojanstveno živjeli, objeručke prihvaćaju tu mogućnost. Kada se zbroje svi podaci iz službenih izvora, gotovo 28.000 umirovljenika išlo je svakog radnog dana na posao kako bi odradili četiri sata i kako bi zahvaljujući tom radu mogli plaćati račune i kupovati hranu. Kako je krenulo, nitko se ne bi trebao začuditi da će naše mame, tate, djedovi i bake, ako treba i četveronoške na posao jer drugačije ne mogu u pozitivi završiti mjesec dana. Iako su cijeli život radili i uplaćivali mirovinsko. No, mirovine su bijedne i ništa ne ukazuje da će biti drugačije. Točno je da Vlada svako toliko priča o povećanju mirovine, spominje postotke, ali na iznos mirovine koji umirovljenici primaju, osim onih povlaštenih mirovina, to je toliko mizerno da friškim umirovljenicima nakon što se odmore nekoliko mjeseci neće biti druge nego opet zasukati rukave i krenuti na posao.

Zato ne treba čuditi da politička platforma Umirovljenici zajedno poziva da se ove godine Međunarodni dan starijih osoba, 1. listopada, proslavi prosvjedom. Budući da su prvomajske proslave postale utrka za besplatnim fažolom, možda nam umirovljenici osvjetlaju obraz i zaista izađu na ulice kako bi ukazali na to da im je život nepodnošljiv i da njihove mirovine toliko zaostaju za inflatornim kretanjima na svim razinama da im preživjeti mjesec postaje nemoguća misija. Galopirajuće poskupljenje svega i svačeg, i to uz činjenicu da Vlada subvencionira cijene energenata, je takvo da je i radno stanovništvo na granici siromaštva. Ocjena Umirovljenika zajedno da neprestano raste broj umirovljenika ispod crte siromaštva u potpunosti je točna. Jer, povećanja kojima se Vlada hvali u potpunosti su nedostatna za praćenje povećanih troškova života. I to onih neophodnih, a riječ je o režijama i hrani. Nažalost, našim mamama i tatama, bakama i djedovima, čak i kupovina lijekova je postala luksuz. A o nekom izlasku u kazalište, kino, kupovini nove odjeće ili obuće da se ne priča. To je za naše umirovljenike, barem za većinu njih, nemoguća misija. Svako društvo je jako onoliko koliko je jak njegov najslabiji član. Čini se da je po tom kriteriju hrvatsko društvo slabo da slabije ne može biti. I da će umirovljenici morati raditi dok god ih zdravlje donekle služi. I organizirati se kako bi se borili za svoja umirovljeničko-radna prava jer je riječ o ljudima koji su zaslužili da dostojanstveno provode umirovljeničke dane. A ne da se tresu od straha kada treba krenuti na placu ili u prodavaonicu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast