Jedna od najzanimljivijih priča koja će se pamtiti kao razglednica iz tekuće turističke sezone je ona priča iz Pule. Glavni lik te priče je slastičar koji je na vrijeme vidio da nema nikakvog smisla dizati cijenu sladoleda na nekoliko eura jer će ostati bez posla pa je čovjek smanjio cijenu na jedan euro i posao mu cvjeta. Ispao je heroj hrvatskog turizma kojega bi trebalo nagraditi nekakvom plavom turističkom vrpcom, kada bi ona postojala. A sve što je napravio je ono što bi trebao napraviti svatko tko malo šire vidi od želje da se za nekoliko mjeseci zaradi za još jedan novi automobil srednje klase. Vidio je da ljudi imaju sve manje novca i da je za mnoge dolazak na more financijska avantura koja bi mnoge od avanturista mogla nakon ljetovanja ostaviti s glavoboljom kada krene škola i sezona grijanja. Jednostavno, zbog inflacije i ludog vremena u kojemu živimo mozak govori da treba svaki cent, a ne euro, nekoliko puta prevrnuti u ruci prije nego što se potroši. Živimo u vremenu kada informacije iz Hrvatske osvanu u bilo kojem dijelu svijeta za nekoliko sekundi. Kada je riječ o hrvatskoj turističkoj ponudi, informacije nisu nikako dobre jer je mreža svih mreža preplavljena lihvarskim računima koje si sve teže mogu priuštiti europske obitelji. O hrvatskim da ne govorimo. Ljudi su postali oprezni i kao da su svi odjednom postali kao nekada Česi kojima su se mnogi smijali zbog toga što su automobilima punim hrane dolazili na ljetovanje u Hrvatsku. Sada se čini da su i Nijemci postali Česi. Teška su vremena, a racionalan narod kao što je njemački zna kada treba dići ručnu kočnicu.

Da je tomu tako, potvrđuje direktor predstavništva HTZ-a u Frankfurtu Romeo Dragicchio koji navodi da raspoloženje njemačkih potrošača zbog inflacije i monetarnog udara s rastom kamata nije na pozitivnim razinama. Statističke analize pokazuju da nije Hrvatska turistička crna ovca kada su njemački gosti u pitanju, budući da su oni oprezni prema svim mediteranskim destinacijama. U takvoj atmosferi Hrvatskoj sigurno u prilog ne ide ponašanje drumskih turističkih razbojnika koji ne razmišljaju dugoročno, već kratkoročno. To znači da oni gledaju kako na brzinu zaraditi, a da ne razbijaju glavu s kvalitetom ponude. Oni su uvjereni da je dovoljno izgraditi nekoliko novih apartmana, makar bili u cigli, pa ih onda rentati za bolesne cijene. Jer, nema mora do našega, a i naše sunce najbolje grije. To je valjda dovoljno da bi se izvuklo 150 eura po apartmanskoj jedinici, a može biti da naš turistički djelatnik konta da je i to malo s obzirom na ljepote koje imamo. Za razliku od Španjolske, Italije, Grčke, Turske, Albanije, Crne Gore, ili afričkog dijela Mediterana. Oni, misli naš turistički djelatnik, nemaju naše komparativne prednosti pa će se strani gosti, uključujući one iz Njemačke, otimati da što prije ostave nekoliko tisuća eura kako bi se akumulirao kapital za još jedan brzinski građevinski pothvat u vidu gradnje barem još jednog kata s apartmanima. Kako bi se dogodine još više zaradilo u čudotvornoj zemlji Hrvatskoj čije more i sunce zasjenjuju slične ponude ostalih mediteranskih zemalja.

Ljudi koji su cijeli život u turizmu i jako dobro znaju prepoznati trendove u volatilnoj turističkoj branši, a jedan od njih je Selimir Ognjenović, pojašnjavaju da nije sve tako crno kada je riječ o njemačkom tržištu, ali da je trend racionalnog trošenja kućnog budžeta i te kako vidljiv i da ga treba ukalkulirati kada je riječ o planiranju sljedeće sezone. Njegova je ocjena da je sezona ukupno dobra, ali da svi koji imaju veze s turizmom moraju dobro misliti i planirati sljedeću. "Hrvatska ne može bez njemačkog tržišta, a ni Nijemci bez svog najbližeg mora", zaključio je Ognjenović.

Vjerojatno je to istina, ali sve se može promijeniti. Kada je novac racionalnih ljudi u pitanju, oni pri potrošnji i te kako razmišljaju što za njega dobivaju. Ocijene li da ponuda nije adekvatna, eto nama Nijemaca koji bi mogli kao Česi nekada - automobilima punim hrane do najbližeg mora. Vremena se mijenjaju, pa se mijenjaju i navike hrvatskih gostiju. Kada već za promjenu nisu spremni oni koji žive od turizma. Jer, oni još uvijek žive u uvjerenju da je netko dužan iskeširati nekoliko tisuća eura za desetak dana kako bi turistički djelatnik skupio dovoljno novca u tri mjeseca za novi automobil srednje klase.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast